Poslije biografija Stiva Džobsa, Alberta Ajnštajna, Bendžamina Frenklina publicista Volter Ajzakson nas je častio još jednim kapitalnim djelom - sve o životu Leonarda da Vinčija, jednog od najvećih genija čovječanstva.
"Najpotpunija i najpreciznija biografija umjetnika i genija", "Moćna priča jednog uzbudljivog uma i života".
Ovo su samo neki opisa biografije Leonarda da Vinčija, jednog od najvećih umova čovječanstva, a koju je priredio sada već čuveni publicista i novinar, 66-godišnji Amerikanac Volter Ajzakson.
Bez sumnje, Leonardo da Vinči je svijetu, ljudskoj civilizaciji poklonio mnogo toga. Naravno da svi znamo da je dvije najslanije slike u istoriji - "Tajnu večeru" i "Mona Lizu", naslikao upravo on. Ali Da Vinči je bio mnogo više od slikara. Bio je briljantni um, koji je, ruku na srce, imao i sreće u životu.
Iako će mnogi "na prvu loptu" za Da Vinčija reći da je slikar, on se ne može svrstati samo u taj okvir. On je sebe podjednako smatrao naučnikom i tehnologom.
Sa strašću, koja je povremeno prelazila u opsesivnost, bavio se proučavanjem anatomije, fosila, ptica, letećih mašina, botanike, geologije i oružja. Sposobnost da ukršta društvene i prirodne nauke, koju simboliše crtež Vitruvijevog čoveka, stvorila je od njega najkreativnijeg inovatora u istoriji.
Autor Volter Ajzakson "servirao nam je na tacni" čitav život ovog genija, sa reprodukcijama svih dovršenih Leonardovih djela, skicama nedovršenih djela, isječcima iz bilježnica, koje su ponekad veličine džepnog notesa, a nekada veličine štampanih medija. Leonardo je, naime, bilježio apsolutno sve što mu se dešava svakog dana u životu i ono što vidi.
Ajzakson je godinama proučavao Da Vinčijev život, posjetio svaki muzej u kojem se nalaze njegova djela, obilazio mjesta u kojima je Da Vinči živeo (selo Vinči, Firenca, Milano, potom Francuska), pogledao svaku njegovu bilješku, razgovarao sa mnogim stručnjacima i kustosima...
Na osnovu hiljada stranica iz Leonardovih nevjerovatnih beležnica i na osnovu novih otkrića o njegovom životu i radu, Volter Ajzakson nam razotkriva velikog umjetnika i naučnika povezujući Leonardovu umjetnost i nauku.
Prevodilac ovog zaista fascinantnog djela, Goran Skrobonja, uveo nas je u knjigu, zagolicao maštu da odmah potrčimo u knjižare i nabavimo je.
"Leonardu da Vinčiju je pomoglo to što je bio vanbračni, nepriznati sin, 'kopile'. Da to nije bio, vjerovatno bi naslijedio oca na mjestu pisara, ćate, notara, jer se tada posao nasljeđivao i ne bi, možda, bio to što je postao, a riječ je o najistaknutijem čovjeku renesansnog doba", rekao je Skrobonja.
Leonardo je najprije otišao u Verokijevu školu slikarstva, a prema predaju, učenik je vremenom nadmašio učitelja, pa je Verokio izgovorio: "Ne želim više da slikam, jer Leonardo to radi bolje od mene".
Leonardo je potom radio kao projektant u Firenci i kod Sforce u Milanu, a u "prijavi" za posao je pri dnu dopisao: "Umijem i da slikam".
Bio je opsjednut i oružjem, a san mu je bio da pravi bojno oruđe kako bi se unaprijedila vještina ratovanja.
Za razliku od Mikelanđela, Leonardo da Vinči je uvijek imao mecene, uvijek je imao novca i volio je da se lijepo oblači. Bio je kicoš, kaže prevodilac Goran Skrobonja.
Odnos sa Mikelanđelom je bio rivalski, ali u knjizi ćete naići i na izuzetno zanimljiv i živopisan opis situacije kada su Leonardo i Mikelanđelo, oslikavali dva različita zida u firentinskoj skupštini, bukvalno leđa o leđa.
