Tradicionalnu manifestaciju Nikšićki književni susreti, tokom koje će o biti održani brojni programi, obilježilo je veče istaknutog srpskog pisca Milisava Savića, a u prijepodnevnim satima druženje pjesnika i učenika osnovnih škola.
Manifestaciju, po kojoj je godinama unazad Nikšić bio prepoznatljiv i u nekadašnjoj SFRJ, simbolično je proglasio otvorenom potpredsjednik Opštine, Radoš Šućur, koji je kazao da su se na književnim susretima okupili oni koji pišu, ali i oni koji slušaju, kako bi obogatili mozaik stvaralaštva.
Prema njegovim riječima, i sam Nikšić je književna priča koja traje i dotiće i dva milenijuma unazad, ispisana različitim pismima, jezicima, utkana u različite kulture.
Novinar i publicista Vanja Kovačević , koji je bio zadužen da „izlista“ stvaralačku biografiju Milisava Savića, ocijenio je da taj pisac svojom književnošću pripovijeda o njenim „beskrajnim prostranstvima jasno saopštavajući, da je ona često stvarnija od stvarnosti koja se živi“.
Kovačević je podsjetio da ključno pitanje nije da li nam se nešto sviđa, već da li nas dotiče i ocijenio da nas se Savićeva književnost ili sudbina njegovih junaka i antijunaka „itekako tiču“.
„Neprekidnim preplitanjem fiktivnog, istorijskog, lažnog, trenutnog, vječnog, dobrog, lošeg, pseudoistorijskog u kojem pojam „pseudo“ nije upotrebljen kao nešto što ne postoji, već za lično, Savić slika portret današnjeg čovjeka sa svim njegovim patnjama, velikim strahovima, malim srećama, pokazujući nam da su sva vremena podjednako dobra i podjednako vučja“, kazao je Kovačević.
Povratak na Nikšićke književne susrete na, kako je kazao, nekadašnju veliku jugoslovensku manifestaciju probudili su Saviću lijepa sjećanja na „davno bučno veče i razgovor sa profesorom Slobodanom Vujačićem u tadašnjem restoranu Pivare, kao i poznanstvo sa njegovim omiljenim, velikim pjesnikom iz gimnazijskih dana – Vitomirom Nikolićem, čijim se stihovima, udvarao djevojkama“.
Savić se prisjetio i profesora Slobodana Kalezića i mnogih drugih Nikšićana koji su sa njim i studirali i, kako je kazao, „bili mnogo bolji od njega, valjda zbog gena ponesenih iz tog grada ili vazduha koji se diše“.
„I zbog svega toga na razgovor u Nikšiću o mom romanu La sans pareille ili u podnaslovu – Ljubavni roman sa dodacima, za koji sam dobio pet nagrada, gledam kao na krunu svih mojih promocija u Crnoj Gori“, rekao je Savić.
Inspiraciju za svoj poslednji roman Savić je našao u Milošu Crnjanskom i njegovom djelu, posebno u tekstu Ljubav u Toskani.
Govoreći o književnosti, Savić je rekao da nam ona daje viši smisao i „ne treba da otkriva nikakve istine, niti tajne, već samo da postavlja pitanja, bez davanja odgovora“.
„Ako ima tajni, treba da ih još više usloži, priču još učini zamršenijom, pa kada pročitate knjigu ne možete mirno da spavate. Treba da dotakne čitaoca, da dopre do naše savjesti. I tako vrati tu pomalo zaboravljenu riječ dopre u naše vrijeme, u kome prolazimo pored prosjaka ne osvrćući se, pored gladnih koji umiru“, rekao je Savić.
Za njega književnost i umjetnost „još imaju moć da dotaknu ono što se zove ljudska savjest, kako bi svijet gledali pravim očima“.
Pisac literaturu svodi na „banditsku“, nahranjenu životom i iskustvom i na drugoj strani „profesorsku“ kojoj je hrana književnost.
„Najbolje bi bilo kada bi se moglo spojiti i jedno i drugo. I znanje i životno iskustvo“, ocijenio je Savić uz opasku da on u tome nije uspio.
On je naveo primjer Danila Kiša koji je volio noćni kafanski život i zvuke gitare koju je odlično svirao, što ga nije sprečavalo da danju od 8 sati izjutra bude u biblioteci i bude najbolji student svjetske književnosti.
Danas, kako je kazao, mnogi pišu i veoma je lako, za svega stotinak eura objaviti knjigu, što je „opasnost za književnost“.
„Tim viškom riječi književnost će sama sebe da uguši“, rekao je Savić, dodajući da, ipak, svaka knjiga ima svog čitaoca.
Nikšićki književni susreti utemeljeni su davne 1969. godine, a nakon prvih deset godina i kontinuiranog održavanja, počeli su da se prorjeđuju, da bi se poslednji šesnaesti po redu ugasili 1994. godine.
Obnovljeni su nakon dvadesetogodišnje pauze u decembru 2014. godine.
Bili su prepoznati kao jedni od najznačajnijih u bivšoj Jugoslaviji, a priliku da se predstave publici imali su eminentni pisci: Mihailo Lalić, Meša Selimović, Desanka Maksimović, Ćamil Sijarić, Dobrica Ćosić, Branko Radičević, Stevan Raičković, Dušan Kostić, Vito NIkolić, Duško Trifunović, Dragan Radulović i drugi.
