Sve o epidemiji variole vere u SFRJ.
Na proljeće, prije 49 godina, smrtonosne velike boginje su odnijele prvu žrtvu u Srbiji, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji. 9. marta 1972. godine grupa ljudi ogrnuta teget pelerinama na nosilima prenosila čovJeka na OdJeljenje za hitnu hirurgiju i traumatologiju Prve hirurške klinike u Beogradu. Nisu tada ni slutili ni oni, dežurni ljekari, kao i rijetki prolaznici koji su svjedočili tom prizoru, da je tad čovjek, koji će preminuti dan kasnije, zapravo zaražen!
"Bilo je već jedanaest sati uveče, kada su tog prohladnog četvrtka, 9. marta 1972. godine, rijetki prolaznici primijetili čudnu grupu ljudi koja se kretala beogradskom Ulicom generala Ždanova (današnjom Resavskom). Ogrnuti teget pelerinama prenosili su na nosilima teško oboljelog čovjeka sa Dermatovenerološke klinike na odjeljenje za hitnu hirurgiju i traumatologiju Prve hirurške klinike. Dežurni ljekar, bolničarka i šest lakših bolesnika nisu ni slutili da su te večeri bili u direktnom kontaktu sa oboljelim od velikih boginja (variole), opake zarazne bolesti koja se na ovim prostorima nije javila od 1930. godine i za koju se smatralo da je iskorijenjena. Oboljeli je sjutradan u 21.15 umro od penicilinske alergije, kako je zvanično saopšteno. Leš je u toku noći prenijet u kapelu, a u subotu 11. marta rodbina ga je, odbivši traženu obdukciju, transportovala u Novi Pazar da ga sahrani. Ali, virus je ostao u milionskom Beogradu, kao i u Čačku, Novom Pazaru i Đakovici, i u još nekoliko manjih mjesta u kojima je oboleli boravio", piše Nikola Bura u tekstu napisanom povodom četiri decenije od epidemije velikih boginja.
Od tada je prošla bezmalo još jedna decenija, a sjećanja onih koji su preživjeli horor koji je vladao na ovim prostorima i dalje su živa. Ono što se pouzdano zna jeste da je 15. marta 1972. godine u laboratoriji Instituta "Torlak" izolovan opasan virus velikih boginja, koji je odnio 35 života i od kojeg je oboljelo 175 ljudi u bivšoj Jugoslaviji. Riječ je o poslednjoj epidemiji variole vere u Evropi, kada je Beograd bio ugrožen grad, a na ulicama su vladali strah, panika i redovi za vakcinaciju.
Ubrzo nakon prve žrtve variole, zaraza počela je da se širi Srbijom - Čačak, Novi Pazar, Đakovica, i još nekoliko manjih mjesta u kojima je oboljeli boravio.
Iako neki sumnjaju u zvaničnu verziju kako je virus stigao u SFRJ, pretpostavlja se da je zaraza počela kada je tridesetpetogodišnji Imbrahim Hoti iz jednog sela kod Orahovca na Kosovu još u februaru donIo virus iz Južnog Iraka. Smatra se da je zarazio sedmoro rođaka i još četvoro ljudi na pijaci, a pretpostavlja se da je počeo da se širi brzinom munje kada ga je dobio Latif Mumdžić (29), učitelj iz jednog sela kod Tutina, koji se zarazio tako što je s Hotijem bio u istom autobusu. On je zatim virus prenIo na 38 ljudi, a kada je dobio prve simptome zaraze, vJerovalo se da je imao alergijsku reakciju na lIJek. Posle njegove smrti, simptome variole je dobio njegov brat kod koga je utvrđena prava dijagnoza. I haos je krenuo…
Kobna greška
S obzirom na to da je poslenja epidemija variole bila 1930. godine i da se vjerovalo da je virus iskorijenjen, ljekari su napravili katastrofalnu gešku. Studentima medicine, kojih je bilo više od 200, ali i velikom broju učenika na praksi iz srednjih medicinskih škola iz Beograda, pokazan je prvi bolesnik od variole baš tog 9. marta, a kroz bolničku ambulantu pritom je prošao veliki broj pacijenata. Tek 15. dana shvatili su kakva im opasnost prijeti. U toku 25. marta epidemiološkoj službi javilo se 478, a do kraja druge nedelje još 2.311 losoba, od kojih je 278 stavljeno u karantin (na četiri lokacije na periferiji i u okolini Beograda).
Masovna vakcinacija je počela
Istog dana kada su Dermatovenerološka i Prva hirurška klinika u Beogradu stavljene u karantin, počela je obavezna vakcinacija stanovnika glavnog grada Srbije (variola je veoma teška zarazna bolest sa letalitetom od 30 odsto, gdje je vakcinacija jedino provjerena i sigurna zaštita). U narednih 10 dana u Beogradu je na 727 punktova vakcinisano 1.849.341 lice, što znači da je oko 600.000 revakcinisano, imajući u vidu da je glavni grad Srbije tada imao oko 1.200.000 stanovnika. Vakcinacija je kasnije proširena i na cijelu teritoriju SFRJ. Procjenjuje se da je ovom merom bilo obuhvaćeno oko 18 miliona ljudi (od 22 miliona koliko je tada imala bivša država).
"Među prvima sam i revakcinisan i dodatno zaštićen injekcijom gotovih antitijela, takozvanim hiperimunim gamaglobulinom. Kada se na kraju prvog dana suzbijanja epidemije postavilo pitanje dežurstva tokom noći, prihvatio sam da ostanem u Gradskom sekretarijatu za zdravstvo i socijalnu politiku, pretvorenom u Gradski štab za borbu protiv karantinskih bolesti i putem radio-stanice koordiniram aktivnosti, uz povremene izlaske na teren. Ujutru sam držao sve konce u rukama o događajima protekle noći, znao imena novooboljelih osoba, njihovo kretanje i kontakte koje su ostvarili do trenutka izolacije. Narednih nekoliko sedmica nije bilo odmora", prisjetio se srpski epidemiolog profesor dr Zoran Radovanović koji je ovo iskustvo prenio na papir u knjizi "Variola vera – virus, epidemija, ljudi".
I virusolog Ana Gligić, koja je svoje neprocjenjivo iskustvo u borbi sa variolom prenijela na svoje kolege tokom pandemije korona virusa, prisetila se masovne vakcinacije. Kako je objasnila, tada ljudi nisu dovodili u pitanje valjanost vakcine, niti im je bilo šta bilo upitno. Skoro cijela država je bila vakcinisana u roku od mjesec dana, a epidemija je bila završena za nešto više od dva mjeseca.
"Mi smo odmah u startu vakcinisali 18 miliona ljudi. Od kada je proglašena epidemija, u roku od 10 dana vakcinisano je toliko ljudi. U red su stali ljudi bez dilema. Bila je klasična skarifikacija, grebanje pa nanošenje vakcine na ruku ili pištoljem, a to je išlo jako brzo. To je išlo samo "puk, puk u ruku" i tako jako brzo prolazi veliki broj ljudi. Čak postoje i snimci tih ljudi u redovima. Nije bilo nikakvih problema niti tjeranja i isto je bilo na dobrovoljnoj bazi", ispričala je dr Gligić.
Samo energične mjere epidemiološke službe i veliki napori zdravstvenih radnika, uz stručnu pomoć dr Rajnharda Lindnera iz Austrije, svjetski priznatog epidemiologa, spriječili su epidemiju širih razmjera. Poslednji izliječeni bolesnik napustio je karantin 19. maja 1972. godine. Ibrahim Hoti je preživio.
Smatra se, kako je to jednom opisano, da je ova epidemija predstavljala ujedno veliki uspjeh i veliku mrlju sistema. Uspjeh jer je iskontrolisana situacija koja je mogla da se pretvori u katastrofu, a mrlja jer nisu na vrijeme pokrenute mjere o proglašenju epidemije.
Danas zvanično nema ove bolesti, ali se sojevi virusa čuvaju u dvije laboratorije na svetu, u SAD i Rusiji, i predstavljaju najmoćnije biološko oružje na planeti.