Milanka Negić, majka nastradale djevojčice u osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" oglasila se na društvenim mrežama.
Milanka Negić, majka djevojčice ubijene u OŠ "Vladislav Ribnikar" na Vračaru, oglasila se na društvenim mrežama, gdje je apelovala da je potrebno srediti društvo i reformisati obrazovanje tako da škola više ne bude "muka". To, kako je navela, treba da budu glavni ciljevi. Navela je da u vezi s gradnjom memorijalnog centra još ništa nije konačno odlučeno i da tek predstoji borba.
"Bila sam na otvorenim vratima u srijedu u IFDT, o ovome smo razgovarali. Konačno da neko iz akademskog svijeta govori ono čemu razmišljam intenzivno mjesec dana...Nažalost, i ranije sam vidjela i primećivala iste te probleme u obrazovanju i samom društvu, ali sam gurala pod tepih i čekala da prođe, kao i svi. I prošlo je, ali ne onako kako sam očekivala. Srediti društvo, reformisati obrazovanje da škola više ne buda "muka", to su mi glavni ciljevi.
Izgradnja memorijalnog centra na mestu stradanja je takođe izuzetno važna na putu izlečenja ovog društva, da služi i kao pomen i kao opomena, tako da zanemarite samo uvod iz ovog videa u kom voditeljka priča o tome, pošto još ništa nije konačno odlučeno i tek predstoji borba.
A bitno je, jer evo npr. Zoran Kesić NAJOšTRIJE OSUĐUJE RUŠENJE ŠKOLE I NADA SE DA TAKO NEŠTO NIKOM NEĆE PASTI NA PAMET, a stoji na bini kao glasnogovornik i obraća se društvu i mladima na protestima, okupljenim nakon ove tragedije tugom i zabrinutošću za društvo, na prvom mjestu (jer ako to nije iskonski razlog okupljanja, onda bolje da se svi razidju i odu kućama). Kesić na svom primeru pokazuje da nije spreman da vidi dalje od svog nosa, on "sluša svoje dijete, koje želi da ide u tu školu" i taj stav zauzima u trenutku kada je društvo ovako surovo pogođeno i vapi za solidarnošću. U trenutku kada djeci treba zajedništvo, svoj djeci, on podržava podjelu. Naravno da ima pravo na svoje mišljenje, ali ako su Kesići ti koji nas vode u "promjene", nikakve suštinske promjene se nece desiti.
Problem je u našem društvu, razorenom i bolesnom, kome od zajednice nije ostalo ništa osim definicije. Problem su ljudi, te svaki pojedinac koji želi "promene" kako se ovo nikada više ne bi ponovilo, treba da pođe najpre od sebe, da dobro razmisli kakav sistem vrednosti želi da postoji u ovom društvu, pa zatim da se preispita i shvati gde greši, šta sam može da uradi bolje i bude spreman da se ponaša u skladu sa tim principima, da promeni sebe na bolje, pa će i društvu biti bolje. Nije mnogo ni teško, treba krenuti od zapovijesti - voli bližnjeg svog, ne ubij, ne kradi, ne čini preljube, ne poželi ništa tuđe, te poštovati osnovna načela civilizacijskog društva - da su svi ljudi rođeni jednaki, zabrana diskriminacije (uključujući i po osnovu političkog uverenja, što se često zaboravlja) i zabrane kršenja i povrede tuđih prava, ali i zabrana zloupotrebe (svojih) prava. Ne treba zaboraviti da se svojim pravima čovek može služiti sve dok ne vređa ili ne krši tuđa prava. Tako nečje pravo na slobodu govora ne može biti vršeno tako da krši nečje pravo na lični integritet. Sve je to zaboravljeno u ovom društvu, i kršenja osnovnih civilizacijskih načela i zloupotrebe prava su vidljive u svim njegovim delovima, bez obzira na boje i uverenja.
Čovjek je socijalno biće, koje pripada užoj zajednici (porodici), pa malo širim zajednicama (mesto u kom živi, škola, grad), pa tako do društva u celini kao najširoj zajednici. Ako pojedinac ne poštuje zajednicu i ne vodi računa o njenim interesima na prvom mjestu, društvo ne može opstati...", zaključila je ona na Fejsbuku.