Bojan, za razliku od drugih žestokih momaka, nije imao poroka. Novac koji je zaradio, osim u obezbjeđenje koje su činili surovi momci kojima se okružio, ulagao je i u svoju ogromnu raskošnu kuću, koja je bila trn u oku mnogima...
Takvu tvrđavu ni Dušan Spasojević nije uspio da napravi! Kuća se nalazila u slepoj ulici, svuda su bile okolo kamere, a ograda je bila pod visokim naponom. Ako bi neko nekako uspio da isključi struju i preskoči ogradu, za njega je Bojan imao posebno iznenađenje! U dvorištu se nalazio kavez sa pravim vukom koji je puštan onog trenutka ako bi Bojan uočio nekoga u dvorištu, podsjeća Fejsbuk stranica Legende devedesetih.
Ko pamti dokumentarac o kriminalu u Beogradu tokom devedesetih, "Vidimo se u čitulji", sigurno se sjeća Bojana Petrovića, jer je, bez dileme, bio jedan od najupečatljivijih likova tog vremena. Po mnogo čemu je odskakao od "kolega" iz podzemlja...
O svojim doživljajima Bojan Petrović je pričao kao o igri. Od ljudi iz svog miljea bio je najgovorljiviji, zračio je zadovoljstvom tokom fotografisanja i snimanja. Najbolje ga je opisao jedan bivši policajac: "Svaki opasan kriminalac želio bi da izgleda kao on".
Odudarao je od uobičajene predstave o kriminalcima, što je često uspijevao da iskoristi u teškim trenucima kada su nevin osmijeh i lik dobrog dječaka bili dragocjeniji od oružja.
Bio je na višegodišnjoj robiji, ali to na njemu nije ostavilo vidljivog traga. Sa jedva napunjenih dvadeset godina družio se sa moćnim i velikim kriminalcima, pomagao im je pri bjekstvu iz zatvora po Evropi, organizovao im skrivanje od policije. Mogao je bezbrižno da živi od vođenja noćnog kluba u Švedskoj, ali je odlučio da iz čistog hira sa tada dobro znanim Čarlijem i Hasom živi uglavnom od pljački i reketa. S neskrivenom radošću se sjećao svega što su prolazili: putovanja širom Evrope, varanje na kocki, pljačke, hapšenja, bjekstvo iz zatvora, provodi...
"Imao sam u početku osmoricu drugova oko sebe. Među njima sam se osjećao nadmoćno. Kada su iz Njemačke zbog problema koji su tamo napravili došli Čarli i Hasa, udružili smo se, pa sam im napravio kombinaciju kako ne bismo bili prinuđeni da pljačkamo. Posle samo nedelju dana mnogi su nam davali procenat od klubova i restorana jer su nas se plašili".
Kada bi im se događale neprijatnosti, trudili bi se da ih ignorišu ili zaborave. O posledicama nisu željeli da razmišljaju jer su vjerovali da bi ih to sputavalo u akcijama. Na primjedbu da su se često nepotrebno iživljavali i provocirali okruženje, jednostavno je odgovorio: "Pa... pretjerivali smo".
Uhapšen pred kamerama?!
U Stokholmu je uhapšen pred televizijskim kamerama, samo nekoliko dana prije planirane pljačke bogatog Turčina. Sa smješkom je opisivao kako je iz zatvora u Švedskoj ipak uspio da pobjegne u trećem pokušaju, zahvaljujući potkupljivom zemljaku koji je tamo živeo duže od 20 godina, dobio švedsko državljanstvo i zaposlio se u zatvoru.
Smrt u jaguaru
Bojan Petrović je usmrćen 28. februara 1998. rafalima iz automatske puške dvojice napadača dok je u svom „jaguaru“ na semaforu u centru Beograda čekao da se upali zeleno svijetlo. Nagađalo se da je ubistvo čin osvete za neku od likvidacija u kojima je učestvovao. Mnogi su ga pominjali i kao direktno odgovornog za smrt Zorana Dimitrova Žuće, kojeg je navodno pozvao da se sastanu kako bi poslovao s njegovim prijateljima iz Crne Gore. Žuća je ubijen iste večeri. Svjedoka nije bilo.
Nije imao poroka
Bojan, za razliku od drugih žestokih momaka, nije imao poroka. Novac koji je zaradio, osim u obezbjeđenje koje su činili surovi momci kojima se okružio, ulagao je i u svoju ogromnu raskošnu kuću, koja je bila trn u oku mnogima.
Oca su mu zvali Savezni jer je radio za Službu
Bojan je živjeo malo drugačije od ostalih žestokih momaka, nije kao većina njih odrastao u nemaštini, nego je od rođenja bio finansijski obezbjeđen, zahvaljujući svom ocu, Vlasti Petroviću, koji je živjeo u Švedskoj i radio za službu, a koga su zvali Savezni. On je dobro znao sve najpoznatije žestoke momke.
Osim Arkana, koga je u tu priču ubacio otac, sve ostale žestoke momke je uglavnom služba vrbovala i oni su napravili taj projekat. Arkan na početku nije radio za službu, počeo je tek kasnije posle niza hapšenja i bježanja iz zatvora kada je bio na mnogim potjernicama i bila mu je potrebna zaštita. Arkan je bio ok momak, nekad pomalo surov. Boris Petkov je bio jedan od rijetkih koji nije radio za službu. Nije radio ni Bojan, njega je privukao adrenalin života na asfaltu, družeći se sa žestokim momcima. Vlasta Petrović se nije eksponirao iako je iz senke pomagao svom sinu. Bojanovo detinjstvo je bilo sređeno i bezbrižno, nije bio po domovima kao ostali momci sa asfalta. Međutim, vjerovatno taj svijet podzemlja mu je bio zanimljiv jer se njegov otac družio sa žestokim momcima, mnogo njih je prošlo kroz njihovu kuću.
Sa Đorđem Božovićem Giškom bio je jednom prilikom u Ščećinu, lučkom gradu koji je u to vrijeme bio veoma opasan, pa je za po 100 njemačkih maraka dnevno iznajmljivao trojicu policajaca da ih prate. Voljeli su da zakupe diskoteku, naručuju kavijar i šampanjac, a da ujutru račun za njih petnaestak ne pređe 2.000 maraka.
"Giška je imao 60.000 maraka i 10.000 dolara, ja 15.000 maraka. Poljaci su tada bukvalno gladovali. Da su znali koliko imamo, sigurno bi nas ubili. Ne znam kako se pročulo da je došao Giška, najjači srpski kriminalac. I pojavi se neka nabildovana budala".
Htio je da se „odmjere“, da polože po 3.000 maraka. Giška je izvadio 3.000 maraka, rekao mu da uzme pare jer je jači i tako izbjegne nepotrebnu tuču. Posle su nas njegovi ljudi svuda pratili i čuvali.