Užasan prizor tri raskomadana leša u drvenim sanducima ugledali su u plićaku Dunava dječaci koji su 12. jula 2000. godine prije podne pecali sitnu ribu nedaleko od Golubačke tvrđave.
Ko su bila tri nesrećnika koji su ubijeni na ovako surov način do dan danas je ostala tajna. Prošlo je mnogo godina a objašnjenja nema. Postoje samo pretpostavke da postoji veza sa tragičnom porodičnom pričom i krvavom pljačkom koju su životom platile dvije nevine osobe. Riječ je o užasnom zločinu koji se dogodilo dvije godine ranije u Beogradu.
Izmasakrirane leševe dječaci su pronaši kada su sanduci iznenada izronili iz plitke vode. Jedan od dječaka je najprije ugledao jedan grubo sklepan drveni sanduk bez poklopca, iz koga je strašno zaudaralo. On je potom pozvao odrasle pecaroše, a dvojica koja su se odazvala su ustanovili da se u sanduku, donekle u raspadnutom stanju usled djelovanja brze vode, nalazi ljudski trup bez glave i ruku, do struka zaliven betonom. Desetak metara uzvodno od mjesta gdje je ležao prvi sanduk, virio je iz vode još jedan, gotovo identičan prvom, ali neoštećen. Treći sanduk našla su trojica ronilaca dva dana kasnije. U svakom su se nalazila izmasakrirana, zabetonirana tijela, koja nije bilo moguće identifikovati.
Kada su iz Dunava kod Golupca izvučena tri sanduka sa zabetoniranim ostacima trojice ljudi, počele su da se raspredaju različite priče, i lijepo i mirno mjesto je doživjelo šok. Ranije, za vrijeme Čaušeskua, tu je pronalaženo mnogo mrtvih Rumuna, ali ova tri leša su bili zabetonirana, što znači da nisu bili Rumuni i da su tijela sa namjerom nalivena i bačena u rijeku da ne bi isplivala i tako trajno uklonjena.
Sprovedene su analize zbog dugog boravka u vodi nisu dale pouzdane rezultate, jer su u vrijeme pronalaska leševa DNK analize u Srbiji bile tek u začetku. Zato je posle svega, ostalo pitanje ko su bila trojica ljudi čija su uzabetonirana tijela izvučena iz rijeke. Ostale su samo pretpostavke da su ovi leševi na neki način bili povezani sa tragičnim događajima koji su se desili nekoliko godina ranije, odnosno sa ubistvom Vlade Kovačevića Trefa 1997. i pljačkom koju je godinu dana kasnije izvršio njegov sin iz prvog braka Andrej.
Krvavo razbojništvo u noći između 4. i 5. decembra 1998. godine bilo je jedno od zločina koji su krajem 90-ih potresli Srbiju. Tada je sedamnaestogodišnji Andrej Kovačević, sin iz prvog braka Vlade Kovačevića Trefa, sa još dvojicom saučesnika opljačkao očevu firmu "Tref rentakar" i iz sefa odnio gotovo osam miliona njemačkih maraka.
Firmu je posle nerazjašnjenog ubistva Vlade Kovačevića u februaru 1997. vodila Bojana Kovačević-Bajrušević, njegova druga supruga.
Kako Tref za sobom nije ostavio nikakav testament, njegova druga žena Bojana je po pravu prvenstva naslijedila cjelokupnu imovinu. Andrej je bio nezadovoljan podjelom imovine, jer nije dobio gotovo ništa, pa je sa dvojicom drugova, tada dvadesetogodišnjim Aleksandrom Kostadinovićem i devetnaestogodišnjim Filipom Gavrilovićem smislio pakleni plan - krađu deviza iz agencije "Tref rentakar".
Za tu akciju iskoristili su blagajnicu Biljanu Stanojković koja je imala magnetnu karticu za otvaranje vrata prostorija i jedina znala šifru sefa. Kovačević je nesmetano ušao u prostorije agencije "Tref rentakar", jer je lično poznavao čuvara Bratislava Dačića, koga je hladnokrvno ubio hicem u potiljak. Njegova smrt činila se još tragičnijom kada se saznalo da se on nedavno oženio, a da je njegova supruga bila u šestom mjesecu trudnoće. Uz pomoć Stanojkovićeve otvorili su sef iz kojeg su odnijeli sedam i po miliona maraka. Nesrećnu ženu su kasnije odvezli do Garaškog jezera iznad Aranđelovca gdje su je hladnokrvno ubili.
Početna istraga ovog surovog zločina nije mogla da da pouzdan odgovor, sve dok se Urgentnom centru nije pojavio mladić koji je bio upucan u nogu, u unutrašnju stranu butine. Tamo je zatim otišao dežurni policajac i dojavio da on daje nejasne izjave o prirodi svoje povrede, posle čega je mladić odveden u policiju na dalje ispitivanje. On je tamo izjavo da je ranjen u centru Mladenovca, gdje ga je za vrijeme nekog slavlja metak sa neke terase pogodio u nogu. Iskusnim inspektorima, takva priča nije djelovala uvjerljivo, pa su nastavili ispitivanje, da bi negdje oko ponoći mladić rekao da se zove Aleksandar Kostadinović i da je jedan od učesnika oružane pljačke. Iznenađenim inspektorima saopštio je imena saučesnika.
Zatim je i otkrio kako je ranjen, a to se desilo dok su vozili nesreću Biljanu Stanojković ka Aranđelovcu. Njoj je u jednom trenutku zazvonio telefon, a on je repetirao pištolj u kolima, prijetio joj je kako će je ubiti ako ne bude sarađivala. U tom je oružje stavio za pojas, ali je ono slučajno samo opalilo i ranilo ga u nogu. Na taj način je bio prinuđen da, kada mu je pozlilo u popodnevnim časovima, zatraži je pomoć u Urgentnom centru i klupko zločina je počelo da se odmotava.
Ubrzo je uhapšen i Andrej Kovačević, koji se predao policiji na nagovor majke Vesne. Kod njih međutim nije pronađen sav novac.
Andrej je kasnije osuđen na maksimalnu kaznu od deset godina maloljetničkog zatvora. Zbog dobrog vladanja često je koristio slobodne vikende, ali je poginuo 3. septembra 2006. godine u saobraćajnoj nesreći.
Aleksandar Kostadinović je osuđen na 15 godina zatvora, a treći akter pljačke, Filip Gavrilović, nikada nije pronađen. Njemu se gubi svaki trag, kao što se izgubio i trag četiri miliona maraka, koje nisu nikad pronađene, dok taj novac nije pomenut čak ni na sudu.
Gavrilović nije nestao sam, sa njim su pobjegli i njegov otac, koji je bio kockar, i jedan prijatelj. Od njih nikada nije bilo ni traga ni glasa, a onda su godinu i po dana kasnije, na Dunavu u Golupcu kod Požarevca, dječaci otkrili sanduke sa leševima.
Ko su bila tri nesrećnika koji su ubijeni na ovako surov način do dan danas je ostala tajna.