Nakon 86 godina stavljena tačka na POSTOJANJE JEDINE FABRIKE SOLI

Zajedno sa njima, šleperi su pokupili i dva bagera, vozni park, metalne stubove za struju.

Stečajni upravnik solane, Žarko Ostojić, potvrdio je Vijestima da je sve što je prodato, bilo u skladu sa ranije objavljenim oglasom.

“Najveći dio prihodovanog novca isplaćen je bivšim radnicima na ime dijela zarada koje su ostvarili u periodu trajanja Plana reorganizacije“, kazao je Ostojić.

Prema saznanjima Vijesti, sa solane je odneseno oko 600 tona starog željeza.

Od pumpi, u funkciji su one u Đeranama i na broju 16. Najvažnija, broj 31, bez koje fabrika ne može da funkcioniše, nije u upotrebi.

Tako, od polovine avgusta, samo nepregedni bazeni sjećaju na nekadašnju fabriku i blistava vremena.

Urušena stara upravna zgrada, hangar bez pola krova i propale montažne barake na samom ulazu u posjed od 15 miliona kvadrata, svjedoče o nekim drugim vremenima, propalim privatizacijama, strateškim partnerima, ljudskoj pohlepi.

Predstavnik bivših radnika, Saša Mitrović, potvrdio je da su radnici, njih oko 70, od stečajne uprave u zadnjih mjesec i po dobili po 1,1 hiljada eura.

“Jednom su nam dali po 500 eura i dva puta po 300 eura. Ipak, dug firme prema nama je i dalje preko milion eura“, kazao je Mitrović Vijestima.

Zamoljen da prokomentariše prodaju simbola solane u strao željezo, Mitrović je ocijenio da je stečajna uprava vjerovatno bila primorana na taj potez.

“Sve je to bilo više od 90 odsto trulo i odavno za rashod“, kazao Mitrović.

Uprkos tome što bi neki novi investitor morao da krene od nule, Mitrović je optimista. Kaže da se uzda u novu Vladu i preduzeće koje još nije formirano, a koje bi trebalo da upravlja solanom.

“Nama ne trebaju velika ulaganja da bismo imali proizvodnju soli za dvije ili dvije i po godine.
Za Vladu to nijesu velika izdvajanja, posebno imajući u vidu da je već bila donijeta odluka o milion EUR za potrebe saniranja”, naveo je Mitrović.

On je dodao da su potrebna dva bagera, 30 radnika i malo lijepog vremena da bi obavili zemljane radove i bazene doveli na nivo od prije deset godina.

Nacionalni parkovi (NPCG) produžili su 24. avgusta ugovor o zakupu ulcinjske solane na još godinu.
Aneks ugovora, zaključen je pod istim uslovima kao i prethodne godine.

NPCG, shodno odluci Vlade, najstarijim ulcinjskim preduzećem upravlja od avgusta 2015. godine, s ciljem zaštite biodiverziteta.

Opština Ulcinj koja je trebalo da preuzme upravljanje solanom 24. avgusta ove godine, ranije je odustala jer nije stvorila pravne pretpostavke da uđe u taj posao.

Ulcinjska Solana je nakon usvajanja odluke na sjednici SO Ulcinj 24. juna prošle godine proglašena zaštićenim područjem - Parkom prirode.

Ministarstvo održivog razvoja i turizma kandidovalo je Solanu za Ramsar, treće močvarno područje u Crnoj Gori, u julu prošle godine.

Solana je u septembru te godine proglašena močvarom od međunarodnog značaja i uvrštena na Ramsar svjetsku listu močvarnih područja.

Solana je u većinskom vlasništvu Eurofonda koji posjeduje 71,48 odsto akcija.

I Solanu i Eurofond više od deceniju i po kontrolišu ljudi povezani sa biznismenom Veselinom Barovićem.

Stečaj u ulcinjskom preduzeću uveden je u prvoj polovini 2005. godine, a neuspjeli petogodišnji plan reorganizacije trajao je od početka 2006.
godine. Pošto plan reorganizacije nije uspio, ulcinjska kompanija je ponovo u stečaju od 2011. godine.

Postupak privatizacije AD Solana Bajo Sekulić Ulcinj je počeo 2001. godine, na početku masovne vaučerske privatizacije, a država nema nijedan odsto vlasništva u tom društvu.

Preduzeće je formirano 1927.godine, bez ikakavog odjeka u javnosti tadašnje Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, u kojoj se tih dana na parlamentarnim izborima birala nova vlast.

Sedam godina kasnije, neposredno prije Marseljskog atentata 1934. godine na kralja Aleksandra I Karađorđevića, primorski gradić na krajnjem jugu ubrao je prve kristale soli.

Ni najveći optimisti nijesu vjerovali da je otvaranje fabrike revolucionarni iskorak u razvoju grada.

Tako je počela solana, koja je u nadolazećoj eri turističkog razvoja, kao preteča, lansirala Ulcinj u spisak najpoznatijih ljetovališta na Jadranu.

I dok su nicali hoteli i odmarališta i otvarana nova preduzeća, solana je pulsirala životom grada.

Postala je njegov imidž, a onda je nekom, krajem prošlog vijeka, palo na pamet da bi se umjesto proizvodnje soli, na atraktivnom zemljištu, moglo i graditi.

Tako je solana na čekanju već devet godina jer Savjet za privatizaciju nikako da prelomi - da li je za nju plaćena tržišna cijena ili ne.

U međuvremenu, fabrika je prestala da postoji.
Grad je posljednje tri decenije nevoljno pratio sudbinu hotela i preduzeća.

Kada je solana ubrala prve kristale, Ulcinj je bio siromašan grad.

Danas, nakon 86 godina, kada fabrika više ni formalno ne postoji, Ulcinj je ponovo siromašan grad - prema zvaničnoj statistici, među posljednjima u državi kada je riječ o prosječnoj zaradi, a ubjedljivo zadnji na primorju.