Država kroz finansijske istrage i oduzimanje imovine koja je stečena kriminalom, nastoji da stane na kraj organizovanom kriminalu i onemogući da ilegalna dobit ostane kod onih koji su optuženi ili osuđeni.
Prvi na udaru našli su se visokopozivcionirani članovi "kavačkog klana". Specijalno državno tužilaštvo (SDT) zatražilo je trajno oduzimanje imovine od pravosnažno osuđenih pripadnika kavačkog klana Radoja Zvicera, Milana Vujotića, Slobodana Kašćelana, Igora Božovića i Dragana Kneževića, uz obrazloženje da je riječ o imovinskoj koristi stečenoj kriminalnom aktivnošću. Zahtjevima je obuhvaćen veliki broj stanova, kuća, poslovnih prostora, garaža, zemljišta, šuma i druge imovine, raspoređene na području više crnogorskih opština, dok SDT navodi da je uz popis imovine dostavilo i dokaze kojima potkrepljuje tvrdnju o njenom porijeklu.
Advokat Srđan Lješković za portal „Dan“ je kazao da o duzimanje imovine tek je početak posla države, dok pravo pitanje nastaje nakon toga – koliko je pouzdana procjena njene vrijednosti, koliko košta njeno održavanje i da li se njome upravlja tako da građani od nje imaju najveću moguću korist. On upozorava da procijenjena vrijednost oduzete imovine nije garancija buduće prodajne cijene, kao i da država mora imati jasne i mjerljive kriterijume za upravljanje oduzetom imovinom, njenu prodaju, izdavanje ili zadržavanje u državnom vlasništvu.
"Aktuelni slučaj Radoja Zvicera je, po mom mišljenju možda i najbolji test za novi sistem oduzimanja imovine u Crnoj Gori, ne zbog toga što je dovoljno reći da je određena imovina „Zvicerova“, već upravo zato što je prema navodima SDT-a, značajan dio te imovine formalno upisan na druga lica među njima suprugu, majku, tasta, druga fizička lica i privredna društva dok tužilaštvo tvrdi da je stvarni vlasnik osuđeni Zvicer. Tu sada država mora da pokaže da je sposobna da napravi preciznu razliku između imovine koja je samo formalno prenesena na člana porodice i imovine koja zaista pripada tom članu porodice i zakonito je stečena", smatra advokat Lješković i dodaje:
"Uzmimo, recimo, hipotetičku situaciju majke koja ima četvoro djece i koja svoju očevinu želi da raspodijeli djeci. Sama činjenica da je jedno od te djece Radoje Zvicer, ne može značiti da država automatski može tretirati cijelu tu imovinu kao imovinu stečenu kriminalnom djelatnošću. Ako majka može dokazati porijeklo imovine, vrijeme i način njenog sticanja, svoje prihode, nasljeđivanje ili druge zakonite osnove sticanja država mora to uzeti u obzir. Ali, isto tako ako se pokaže da je „raspodjela“ samo formalni posao kojim se prikriva da je novac za kupovinu, izgradnju ili održavanje imovine došao od Zvicera, ili da je on zadržao stvarnu kontrolu nad tom imovinom, onda se više ne može govoriti samo o porodičnoj imovini. Tada država mora biti u stanju da dokaže stvarnog vlasnika i stvarno porijeklo imovine."
"I upravo tu bih kritikovao državu, jer nije dovoljno da SDT objavi spisak imovine i kaže da je nešto formalno na majci, supruzi ili trećem licu, a stvarno na osuđenom licu. Sada mora uslijediti dokazivanje pred sudom, a javnost mora znati po kojem kriterijumu je država napravila tu razliku šta je bilo porodično nasljeđe, šta je zakonito stečena imovina, šta je eventualno poklon ili dioba imovine, a šta je imovina za koju država tvrdi da je samo formalno prenesena da bi se prikrilo njeno stvarno vlasništvo. Ako država tu razliku ne napravi dokazima, onda rizikuje da vrlo ozbiljan institut oduzimanja imovine pretvori u sistem u kojem se porodična veza sama po sebi počinje tretirati kao dokaz. To bi bilo neprihvatljivo", smatra on.
Naglašava da bi s druge strane, bilo bi jednako pogrešno dozvoliti da se kriminalna imovina jednostavno zaštiti tako što će se rasporediti na majku, suprugu, djecu ili druga povezana lica. Ako je takav prenos samo pravna forma, a stvarna kontrola, novac i korist ostaju kod osuđenog lica, onda država mora imati mogućnost da probije tu formalnu konstrukciju, piše "Dan".
"Upravo je zato slučaj Zvicer važan, jer on će pokazati da li novi sistem zaista može da utvrdi stvarno vlasništvo i porijeklo imovine, a da istovremeno zaštiti zakonitu imovinu članova porodice koji nijesu učestvovali u kriminalu. Drugim riječima, država sada ima priliku da pokaže da ne vodi borbu protiv porodice osuđenog lica, već protiv kriminalne imovine. To je veoma važna razlika. Ako uspije da je dokaže, novi sistem će imati ozbiljan kredibilitet. Ako ne uspije, otvoriće se pitanje koliko je zaštita imovinskih prava trećih lica zaista sigurna. Kako će država razlikovati majčinu očevinu, nasljedstvo ili zakonito stečenu porodičnu imovinu od imovine koju je osuđeni Zvicer eventualno kupio ili finansirao, a samo formalno rasporedio na članove porodice? Jer ako se to ne utvrđuje dokazima, već samo porodičnom vezom, onda više ne govorimo o oduzimanju kriminalne imovine, već o potencijalnom zadiranju u imovinu trećih lica. Ali ako se utvrdi da je majka ili drugi član porodice samo formalni vlasnik, da novac za sticanje potiče od osuđenog lica i da je on zadržao stvarnu kontrolu i korist, onda država ne smije dozvoliti da porodična veza postane mehanizam za zaštitu kriminalne imovine", pojašnjava Lješković.
Advokat Srđan Lješković je za portal Dan ukazao da vrijednost oduzete imovine ne bi trebalo posmatrati kao proizvoljnu procjenu, već kao stručnu procjenu koja mora biti zasnovana na odgovarajućim kriterijumima i podacima o tržišnoj vrijednosti konkretne imovine. Dodaje da prema važećem zakonskom okviru, procjenu za potrebe upravljanja oduzetom imovinom vrši nadležni organ za upravljanje državnom imovinom, odnosno Uprava za državnu imovinu i katastar, a kada je to potrebno može angažovati stručno lice odnosno vještak, organizaciju ili instituciju.
"Sama procjena imovine, međutim, uvijek zavisi od vrste i imovine, njenog stanja, tržišta na kojem se procjenjuje i trenutka u kojem se procjena radi, a posebno kada se radi procjena nekretnina, vozila, poslovnih prostora ili druge imovine čija vrijednost na tržištu može oscilirati procijenjena vrijednost nije nužno isto što i cijena koju će država na kraju ostvariti prodajom. Ali isto tako ne treba stručnu procjenu tretirati kao garanciju buduće prodajne cijene", kazao je advokat.
Lješković navodi da Zakon predviđa više mogućnosti i ne svodi upravljanje oduzetom imovinom isključivo na prodaju.
"U zavisnosti od okolnosti, imovina može biti data u zakup, povjerena na upravljanje ili data na korišćenje bez naknade subjektima predviđenim zakonom. Kod određene pokretne imovine, naročito kada troškovi čuvanja i održavanja značajno premašuju njenu vrijednost ili postoji opasnost od propadanja, zakon predviđa mogućnost prodaje. Međutim, prodaja nije jedino rješenje, u pojedinim slučajevima ekonomičnije je imovinu sačuvati, dati je u zakup i ostvarivati prihod, dok u drugim situacijama prodaja može biti najracionalniji način da se spriječi dalje umanjenje njene vrijednosti", pojašnjava avdokat.
On ukazuje da je važno pravilno razlikovati upravljanje od raspolaganja.
"Uprava za državnu imovinu ima ključnu ulogu u operativnom upravljanju oduzetom imovinom, ali to ne znači da samostalno i bez zakonskih ograničenja odlučuje o svakom obliku raspolaganja državnom imovinom. Prema Zakonu o državnoj imovini, nepokretnostima i drugim dobrima u državnoj imovini na kojima svojinska ovlašćenja vrši Crna Gora raspolaže Vlada, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Prodaja i davanje u zakup se, po pravilu, sprovode kroz javno nadmetanje ili prikupljanje ponuda, uz zakonom predviđene izuzetke. Uprava za katastar i državnu imovinu upravlja imovinom i sprovodi propisane postupke, dok se odluka o konkretnom obliku raspolaganja donosi u okviru nadležnosti utvrđenih Zakonom o državnoj imovini i drugim relevantnim propisima", kazao je Lješković.
Kada je u pitanju oduzimanje pomenute imovine advokat Srđan Lješković navodi da evropska praksa nije potpuno jednaka, ali postoji nekoliko zajedničkih principa.
"Sve veći značaj daje se specijalizovanim institucijama za upravljanje oduzetom imovinom, profesionalnoj procjeni i očuvanju vrijednosti imovine, transparentnim evidencijama i brzom odlučivanju o njenoj konačnoj namjeni. Evropska unija je Direktivom 2024/1260 dodatno ojačala ovaj pristup i predvidjela da države imaju kancelarije ili druga tijela za upravljanje imovinom, kao i odgovarajuće kadrovske, finansijske i tehničke kapacitete.Posebno je zanimljiv italijanski model, gdje postoji posebna Nacionalna agencija za upravljanje i određivanje namjene zaplijenjene i konfiskovane imovine – ANBSC. Ta institucija, u saradnji sa pravosudnim organima, upravlja imovinom i učestvuje u njenom određivanju za konačnu namjenu. Poseban akcenat stavljen je na to da se imovina vrati lokalnim zajednicama i koristi za socijalne, institucionalne i druge potrebe od javnog interesa. U Italiji se, na primjer, konfiskovane nekretnine dodjeljuju lokalnim vlastima za različite javne i socijalne namjene od stanovanja i javnih zelenih površina do rješavanja stambenih potreba i drugih usluga za građane. To je, po mom mišljenju, veoma važna lekcija i za Crnu Goru", ukazuje on.
Dodaje da nije svaka vrijedna nekretnina automatski najbolja za prodaju.
"Za određenu imovinu može biti mnogo korisnije da ostane u državnom vlasništvu i da se pretvori u školu, zdravstveni ili socijalni objekat, prostor za javne službe, stanovanje ili neku drugu namjenu od koje će građani imati dugoročnu korist. Druga važna lekcija jeste da upravljanje takvom imovinom mora biti profesionalizovano. Evropski okvir danas izričito polazi od toga da se imovinom mora upravljati tako da se očuva njena vrijednost, smanje nepotrebni troškovi i omogući efikasno raspolaganje kada je prodaja najracionalnije rješenje. Mislim da je upravo to pravac u kojem bi Crna Gora trebalo da razvija svoj sistem jasna evidencija svake oduzete imovine, profesionalna procjena njene vrijednosti, rokovi za donošenje odluka, transparentna prodaja kada je prodaja opravdana i gdje god postoji javni interes, mogućnost njenog dugoročnog društvenog korišćenja", smatra Lješković.
Dodaje da na kraju, najbolji pokazatelj uspjeha ovog sistema neće biti koliko je imovine država oduzela, već šta je društvo dobilo nakon što je ta imovina oduzeta kriminalcima.
"Mislim da je upravo ovdje i najveći izazov za Crnu Goru. Nije dovoljno donijeti zakon koji omogućava oduzimanje imovine već država sada mora pokazati da zna šta će sa tom imovinom kada je oduzme. Ako evropski standard podrazumijeva profesionalno upravljanje i očuvanje vrijednosti imovine, onda Crna Gora mora napraviti sistem u kojem će za svaku značajniju nekretninu postojati odgovor zašto se prodaje, zašto se izdaje ili zašto se zadržava u državnoj svojini. Ne može kriterijum biti samo najbrže rješenje, već rješenje koje dugoročno daje najveću korist javnom interesu", zaključuje advokat Srđan Lješković u odgovoru za portal Dan.