Koljeno je najsloženiji i najveći zglob u čovječijem tijelu. Funkcioniše po principu šarke, predstavljajući na taj način tačku oslonca za najdužu polugu u tijelu. Prema medicinskim podacima oko 50% povreda se odnosi na povrede koljena.
Mnogi vrhunski sportisti su bili prinuđeni čak i da prekinu karijeru zbog ovih povreda. Nakon uspješnih operacija mora ipak da dođe do drastičnog pada forme, a samim tim i do drugih posledičnih povreda. Takođe je prisutan i „strah“ od kontakata i ulaženja u ozbiljnije duele, u zavisnosti od sportske aktivnosti.
Povreda medijalnog kolateralnog ligamenta - obično nastaju djelovanjem valgus sile na spoljnu stranu koljena, koje je pri tom najčešće flektirano i spolja rotirano. Mogu biti prvog stepena (distenzija s mikroskopskim rupturama), drugog stepena (djelimična ruptura ) i trećeg stepena (potpuna ruptura ). Na unutrašnjoj strani koljena se javlja bol - pri povredi drugog, a naročito trećeg stepena i javlja se otok. Izolovane povrede medijalnog ligamenta, uključujući potpunu rupturu ne zahtijevaju operativno liječenje. Operativni tretman je indikovan kada je u pitanju potpuna ruptura udružena s povredom nekog drugog ligamenta, meniskusa ili kapsule zgloba. Obično se radi artroskopski, veoma rijetko se koristi alograft ili autograft. Inicijalno liječenje :RISE – led, kompresija, elevacija i nesteroidni antiinfalamatorni ljekovi. Za hod se koriste štake, a ortoze se nose noću.
Prvo se rade vježbe izometričke za kvadriceps i zadnju ložu, nakon toga vježbe za povećanje obima pokreta i jačanje mišića uz otpor. Kada se postigne bezbolni obim pokreta od 90stepeni, vježbanje se nastavlja na spravama. Uvode se vježbe na biciklu, čučnjevi uz zid i mini skokovi. Proprioceptivne vježbe obuhvataju aktivnosti stajanja na jednoj nozi sa otvorenim i zatvorenim očima, na neravnoj podlozi i balans platformi. Program se završava pliometričkim i funkcionalnim vježbama u okviru pripreme za povratak sportskim aktivnostima. Kada je u pitanju distenzija vraćanje sportskim aktivnostima se očekuje nakon 3 do 4 sedmice , pri djelimičnoj rupturi 6 do 8 sedmica a pri potpunoj rupturi nakon 3 do 6 mjeseci.
Povrede lateralnog kolateralnog ligamenta - nastaju djelovanjem varus sile na unutrašnju stranukoljena. Pri povredi se bol osjeća obično na spoljnu stranu koljena. Ukoliko se pojavi otok ili ekhimoza ukazuje na oštećenje kapsule i meniskusa. Povrede prvog i drugog stepena se liječe neoperativno, dok teške povrede drugog i trećeg stepena zahtijevaju operaciju. Fizioterapeutski tretman je isti kao kod medijalnog kolateralnog ligamenta.
Povrede prednjeg ukrštenog ligamenta – one predstavljaju tešku sportsku povredu, često udruženu s povredama meniskusa i medijalnog kolateralnog ligamenta. Nastaju djelovanjem valgus i rotacionih sila s fiksiranim stopalom, pri padu s flektiranim koljenom, pri forsiranoj hiperekstenziji i pri doskoku na hiperekstendiranu nogu. Povrijeđeni sportista osjeća ili čuje „preskok“ u koljenu s bolom i osjećajem nestabilnosti i nemogućnosti da nastavi igru. Ubrzo se javlja otok i krvarenje. Za dijagnostiku se koristi Lačmanov test, subluksacioni preskok i test prednje fioke. Izvođenje testova je otežano kada se razvije
krvarenje, otok u zglobu i spazam mišića. Neoperativno liječenje je za one sportiste koji će smanjiti nivo sportske aktivnosti. Isto tako je potrebno i da nema izliva u zglobu, da je obim pokreta pun, da nema povrede meniskusa kao i da nema defekta hrskavice. Operativno liječenje sastoji se u rekonstrukciji autograftom ili alograftom. Autograft se uzima od povrijeđene osobe, a alograft od druge osobe ili leša (banka tkiva ). Nakon godinu dana od implantacije u histološkom i vaskularnom pogledu nalikuje prirodnom ligamentu. Proces maturacije može da traje i do 3 godine.
Operacija je uobičajna ali mora se odložiti dok ne prođe zapaljenski proces. To se rešava primjenomleda 20 min. svakog sata , kompresija elastičnim zavojem i elevacijom noge u punoj ekstenziji. Izvode se vježbe pasivne ekstenzije i fleksije . Da bi se operacija izvela povrijeđeni spotrista mora da povrati ekstenziju , pa fleksiju , da nema otok i da ima dovoljnu snagu da hoda. Za to je potrebno 4 sedmice.
Postoperativno mora da se uspostavi ekstenzija, jer ako nije potpuna može da dovede do abnormalnog hoda, slabosti kavadricepsa i bola. Prvo se rade pasivno pokreti pa uz pomoć zdrave noge u različitim položajima.
Nakon toga potrebno je da se uspostavi fleksija i dobra pokretljivost patele(čašice). Kada je u pitanju otok i bol primjenjuje se RISE. Pokretljivost koljena po pravilu treba da se uspostavi 3 sedmice nakon operacije. Uspostavljanje kontrole kvadricepsa je najbitnij, jer on omogućava pokretljivost patele i puni obim ekstenzije.
Kvadriceps se vježba u početku u zatvorenom kinetičkom lancu - povlačenje pete uza zid ili pod, a takođe su korisne vježe mini – čučnja. Vožnja na stacioniranom biciklu je takođe dobra jer minimalno opetećuje ligament. Podizanje ispružene noge treba započeti kada sportista izvede punu ekstenziju koljena. Kada je noga u punoj ekstenziji kontrakcija kvadricepsa „zaključava“ koljeno, ono je stabilno i prenosi se minimalno opetećenje . Pri izvođenju ove vježbe koljeno se podiže 30 do 40 stepeni i tako se drži 6 s. Pokazalo se da vježbama jačina kvadricepsa može da se obnovi 6 sedmica nakon operacije. Jako je bitno i ojačati zadnju ložu prije nego sportista počne da trči . Jačanje počinje izometričkim vježbama a nastavlja se izotonički s postepenim opterećenjem. Posebno je bitno ojačati mišiće gastroknemijus i soleus, jer imaju dinamičku ulogu u stabilizciji koljena.
Što se tiče oslonca postoje 2 koncepta: prvi , s osloncem treba početi odmah s koljenom“ zaključanim“ u ekstenziji pomoću ortoze i drugi potrebno je koristiti štake 4 do 5 sedmica . Najčešće se dozvoljava parcijalni oslonac s 25% težine u prvoj sedmici , pa se svake sledeće sedmice povećava , dok se u četvrtoj ili 5 sedmici ne dozvoli opterećenje 100 %. Istovremeno se uvježbava stajanje i hod. Vježbe balansa i propriocepcije primjenjuju se kada se postigne oslonac s punim opterćenjem. Te vježbe se izvode stajanjem na jednoj nozi, stajanjem na jednoj nozi uz pokrete druge noge, stajanje na balans
platformi itd. Nakon 3 mjeseca počinje se minipliometrički trening na spravama koje omogućavaju sportisti da bude rasterećen svoje težine dok skače. Jako je bitna pravilna tehnika doskoka , s naglaskom da doskoci budu s savijenim koljenima i da se ne koriste položaji koji koljeno dovode u hiperekstenziju. Sportista mora da stekne opet samopouzdanje, jačinu kvadricepsa 70 % u odnosu na zdravu stranu, jačina zadnje lože kao i na zdravoj nozi , puna ekstenzija bez osjećaja bola , fleksija 130 stepeni, da
može da trči po pravoj liniji bez kompezacije i da ima ravnotežu i na zdravoj strani . Puni povratak sportskim aktivnostima je 6 do 12 mjeseci. Za svakog sportistu s ovakvom povredom rehabilitacija predstavlja „najbitnije i najteže pripreme“ u karijeri.
Povreda zadnjeg ukrštenog ligamenta – ove povrede obično nastaju kada sportista padne pri forsiranoj fleksiji i pritisne skočni zglob. Najčešće se dešavaju u hokeju na ledu i umjetničkom klizanju. Kada su u pitanju ove povrede sportista može da nastavi da igra . Na zadnjoj strani koljena može da se javi bol i otok. Povreda prvog stepena se liječi konzervativno, povreda trećeg stepena operativno, dok povreda drugog stepena predstavlja „sivu zonu „– liječenje zavisi od starosti i aktivnosti sportiste. Inicijalno liječenje je mirovanje, kompresija, elevacija i nesteroidni antiinflamatorni ljekovi s ciljem da se ublaži
bol i smnji otok . Operativno liječenje podrazumjeva primjenu alografta ili autografta.
predstavlja „najbitnije i najteže pripreme“ u karijeri.
Postoperativno liječenje se odvija sporo. Koljeno se imobiliše ortozom u ekstenziji. Nakon 4 sedmice „otključava“ se ortoza do 100 stepeni i radi se hod pomoću štaka, a nakon 6 sedmica od operacije se skida i dozvoljava se hod bez štaka . Vježbe za uspostavljanje ekstenzije rade se odmah a fleksijenakon 7 dana. Puna ekstenzija se očekuje nakon prve sedmice a puna fleksija nakon 8 do 10 sedmica. Kakav će biti oporavak zavisi od snage kavdricepsa , a za njegovo jačanje koriste se vježbe izometričke i izotoničke.
Propriceptivne vježbe se uvode kada povrijeđeni sportista može da se potpuno osloni na povrijeđenu nogu, a povratak sportskim aktivnostima je moguć kada se uspostavi neuromišićna kontrola.
