Status Sutorine je jasan, dok je spor oko Prevlake mnogo veći jer od njega zavisi status zaliva", kaže saradnik u Advokatskoj grupi za međunarodno pravo i politiku u Vašingtonu i Fulbrajtov istraživač na Američkom univerzitetu.
Zastoj u ratifikovanju Ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore izazvan je otvaranjem spora oko 6 km dugog pojasa Sutorine sa njegovim izlaskom na vode Bokokotorsog zaliva.
„Ugovor o državnoj granici između BiH i Crne Gore nije konstitutivnog karaktera u smislu da se njime ustanovljava granica između dvije države. Ta granica već postoji, a ugovorom se deklariše stanje na terenu i bliže regulišu odgovarajuća konkretna pitanja – poput graničnih prelaza i pružanja linija razgraničenja ili graničnih pojaseva u pojedinih djelovima 268 km duge granice između dvije države. Izgleda da je dio bosansko-hercegovačke javnosti pogrešno razumio da od potpisivanja ovog sporazuma zavisi pravna sudbina pojasa oko Sutorine. I faktičko i pravno stanje u vezi sa Sutorinom je krajnje jasno, ona se nalazi u posjedu i u granicama Crne Gore, i u vezi sa tim ne postoji ništa sporno“, kaže za Mondo saradnik u Advokatskoj grupi za međunarodno pravo i politiku u Vašingtonu i Fulbrajtov istraživač na Američkom univerzitetu Vladimir Leposavić
On dodaje da zastoj u ratifikovanju ovog Ugovora može da proizvede samo političke, ne i pravne posledice.
„Da bi to pitanje i zaista postalo spor i dobilo sudski epilog, neophodno je da bude iznijeto na rešavanje pred Međunarodni sud pravde ili drugi arbitražni sud, a za tako nešto je potrebna prethodna saglasnost Crne Gore“, objašnjava Leposavić .
Iz Bosne i Hercegovine se čuje argumentacija u kojoj se poziva na istorijske činjenice, Badinterovu komisiju, AVNOJ-evske granice bivše SFRJ, pa čak i na odluke Belinskog kongresa...
„Istorijske činjenice su istorijske, nisu pravne. Dva osnovna pravila međunarodnog prava na osnovu kojih se rešavaju teritorijalni i granični sporovi jesu pravilo efektiviteta i zadržavanja pravnog status quo-a, kao i pravilo o zabrani mijenjaja državnih granica nasilnim putem. Upravo je Mišljenjem br. 3 Badinterove komisije iz 1992. predviđeno da tadašnje republičke granice automatski postanu međunarodne. Mišljenja Badinterove komisije su bila pravno manjkava, ali je njihov značaj u tome što pokazuju kakav je stav međunarodne zajednice prema pitanju granica između bivših jugoslovenskih republika. Jedan od motiva pomenutog rešenja je bio da se okončaju i spriječe dalji teritorijalni sukobi između republika. Zato je primjenjeno pravilo „Uti possidetis“ koje nalaže da se nastavi posjedovanje po zatečenim republičkim granicama. Prema, dakle, tim granicama, a što je kasnije potvrđeno i samim Dejtonskim sporazumom, Sutorina se nalazi u sastavu Crne Gore, a ne u sastavu Bosne i Hercegovine“.
Kolika je „težina“ pozivanja na razgraničenje po osnovu granica utvrđenih na AVNOJ-u?
„Samo pozivanje na AVNOJ-evske granice nema naročit značaj, jer se odlukama koje su donošene na zasijedanjima AVNOJ-a granice pominju, ali one nisu tada utvrđene precizno i u potpunosti. Važno je znati da je AVNOJ bio ad hok organ revolucionarne vlasti Jugoslavije koja u tom trenutku uopšte nije imala izgrađen pravni sistem niti donijet Ustav. Preuzeta je od prethodne države administrativna podjela na opštine, srezove i okruge, a granice između republika su postepeno utvrđivane u narednih 5 decenija trajanja SFR Jugoslavije. Uz to, nemoguće je uspostaviti bilo kakav pravni kontinuitet između odluka Berlinskog kongresa i stvaranja druge Jugoslavije. Takav kontinuitet nije postojao ni između Jugoslavije i dvije jedino međunarodno priznate države u vrijeme Berlinskog kongresa – Srbije i Crne Gore, pa tim prije ne može biti uspostavljen ni kad su u pitanju ostale republike bivše Jugoslavije. Ako je Bosna i Hercegovina de facto i ušla u sastav SFR Jugoslavije u granicama drugačijim od današnjih, to stanje je kasnije mijenjano aktima savezne jugoslovenske vlasti. U tom smislu se primjenjuje osnovno pravilo tzv. intemporalnog prava, a to je da kasniji zakon ukida raniji“.
Dio javnosti u Bosni i Hercegovini insistira na granicama iz doba Berlinskog kongresa?
„Pozivanje na odluke Berlinskog kongresa i razgraničenja koja su tada bila ustanovljena može da ima istorijsku, sentimentalnu ili političku težinu, ali nikako karakter nekakvog pravnog osnova za rešavanje aktuelnih teritorijalnih i pravnih pitanja. U toku poslednjih skoro 150 godina nestale su čitave države i carstva koja su postojala u doba Berlinskog kongresa, a kamoli pojedinačne granice i razgraničenja. Pri tom, sve i da je nekim slučajem danas relevantno razgraničenje koje je ustanovljeno 1878, treba podsjetiti da Sutorina tada nije pripala Bosni nego Otomanskoj državi, pa bi se sa takvim jednim zahtjevom prije mogla pojaviti njena pravna naslednica, Turska.
Srbija je, na primjer, u 14. vijeku zauzimala teritoriju na kojoj se nalazi oko 12 današnjih država, pa to nije više pravno relevantna činjenica. Važeći pravni režimi upravo imaju za cilj da istoriju i istorijska iskustva učine podnošljivijim. Time se postiže pravna sigurnost, a ona nikako ne bi postojala kada bi svako mogao da bira onaj istorijski intermeco koji mu odgovara i pretvara ga u osnovan pravni zahtjev“.
Da li je za vrijeme SFRJ Sutorina, na inicijativu tadašnjih rukovodstava dvije republike, prešla u sastav Crne Gore nelegalnim putem?
„To ustupanje nije bilo nelegalno, ukoliko se uopšte može govoriti o legalnosti u komunističkoj Jugoslaviji, naročito u posleratnim godinama. Uredbom o mjesnim narodnim odborima iz 1945. Sutorina se našla u sastavu Crne Gore, da bi tek potom, Ustavom iz 1946., bilo predviđeno da je za promjene republičkih granica potrebna saglasnost republika. Inače, ta saglasnost je, prema prvom ustavu FNRJ mogla biti data i prećutno. Tek je Ustavom iz 1963. i 1974. takva saglasnost vezana za odluku republičke odnosno savezne skupštine. Razumije da se uslovi koje propisuju poslednja dva ustava SFRJ ne mogu biti primjenjivani unazad i djelovati rektroaktivno na događaje prije njihovog donošenja. Inače, za sve to vrijeme pitanje Sutorine uopšte nije bilo postavljano kao sporno“.
Čak ni ukoliko je do promjene granica Crne Gore i BiH unutar SFRJ došlo aktom koji nije bio u skladu sa zakonom?
„Za međunarodno pravo nije presudno da li je odgovarajuća promjena ili akt preduzet u skladu sa unutrašnjim pravom neke države. Međunarodno pravo gleda na unutrašnja, nacionalna prava pretežno kao na činjenice. Kada su u pitanju teritorijalni sporovi, nijedan međunarodni sud ne bi ulazio u ocjenu pitanja unutrašnje legalnosti. Ako do promjene granica nije došlo nasilnim putem i nema aktivnog sukoba među stanovništvom, prednost se daje održavanju faktičkog i pravnog status quo-a. Sama SFR Jugoslavija je, sa stanovišta prava prethodne države, nastala nelagalnim putem, pa je, kada je završen građanski rat, postala osnivač Ujedinjenih nacija i bila priznata od strane međunarodne zajednice u svojim granicama. U tom smislu je status Sutorine, koja se poslednjih 70 godina nalazi u mirnoj faktičkoj i pravnoj vlasti Crne Gore, nesporan“.
ZA PREVLAKU PRINCIP PRAVIČNOSTI
Spor oko Prevlake postoji od prvih dana sukoba u bivšoj Jugoslaviji.Posle demilitarizacije južnog dijela ovog poluostrva i prisustva snaga UN, 2002. je došlo do usvajanja još uvijek važećeg Protokola izemeđu Crne Gore i Hrvatske o privremenom režimu te oblasti. Dugo najavljivanjo rešavanje ovog spora pred međunarodnim sudom prekinuto je sporenjem Crne Gore i Hrvatske oko određivanja granica na moru u cilju istraživanja nafte i gasa. O čemu se radi?
„Protokol o privremenom režimu na Prevlaci znači da dvije države priznaju to pitanje kao sporno, kao i da se obavezuju da pristupe njegovom rešavanju. Stoga nema razloga da se odugovlači zajedničko obraćanje Međunarodnom sudu pravde ili odgovarajućoj međunarodnoj arbitraži. Privremeni sporazum ne može vječno da traje, dok su poslednja dešavanja i spor oko granice ka otvorenom moru pokazali da prelazni režim vrlo lako može prestati da funkcioniše u praksi, kao i da mantre o dobrosusjedskim odnosima ne mogu puno da pomognu u toj stvari. Ono što rešava ovaj spor, a ako hoćete – i garantuje dobre susjedske odnose, jeste povlačenje pravične linije razgraničenja“.
Šta se podrazumijeva pod pravičnim razgraničenjem?
„Najnoviji spor oko određivanja blokova za istraživanje i eksploatisanje podmorja pokazao je nekoliko vrlo važnih činjenica. Naime, iako je Protokolom iz 2002. predviđeno da trenutno razgraničenje ne prejudicira konačni status i granice na Prevlaci, države se ponašaju kao je da riječ o utvrđenim granicama. To nije dobro, jer su ovim Protokolom znatno više uvaženi interesi Hrvatske nego Crne Gore. U tom smislu bi Vlada Crna Gore mogla da bude agilnija, iako je svojim odlukama postupala krajnje savjesno, poštujući postojeći privremeni sporazum. Ako pogledate mapu privremenog režima na Prevlaci, vidjećete da je Vlada 2011. svoju granicu odredila u skladu sa tim režimom. Prošle godine, pošto je hrvatska strana svojevoljno odredila granicu razgraničenja ka otvorenom moru, Vlada Crne Gore je liniju razgraničenja povukla pod pravim uglom na liniju ulaza u Bokokotorski zaliv – što je optimalno da bude njen izričit zahtjev u tom dijelu razgraničenja. Kažem da je to rešenje optimalno, jer praksa pokazuje da bočna linija delimitacije na moru može biti povučena i vertikalno, u pravcu Sjeverozapada, kao što je to bio slučaju u sporu između Švedske i Norveške iz 1909. Godine“.
U čemu se ogleda pravna priroda spora oko Prevlake i kako on može biti riješen?
„Jurisdikcija nad poluostrvom Prevlaka je važna zbog činjenice da granica teritorijalnog mora i drugih morskih pojaseva polazi od krajnje, najisturenije tačke njene obale. Prema trenutnom pravnom režimu, poluostrvo Prevlaka se u potpunosti nalazi pod vlašću Hrvatske, dok pomorska granica prolazi ispred rta Oštro, samim zalivom. Ako bi takvo rešenje bilo i konačno – to bi značilo da ulazni basen Bokokotorskog zaliva, na mjestu uvala Luštica i Žanjice, prestaje da ima režim unutrašnjih voda Crne Gore i biva podijeljen međunarodnom granicom“.
U čemu bi se, po Crnu Goru, ogledala štetnost takvog epiloga?
„Osim gubitka dijela teritorije, promjene i devastacije geomorfologije samog Bokokotorskog zaliva, bio bi ugrožen bezbjedan i nesmetan ulazak brodova u isti. Ovo iz razloga što bi na taj način Hrvatska i Crna Gore postale sučeljene države, pa bi se granica između njih određivala principom ekvidistance ili srednje linije. Postoji mogućnost da u tom slučaju Sud primjeni princip pravičnosti te da liniju razgraničenja na moru ne povuče na sredini najduže udaljenosti dvije obale. Međutim, tada se u potpunosti zavisi od odluke suda, a gdje bi se linijom razgraničenja svakako podijelio ulazni basen u Bokokotorski zaliv, a isti time smanjio“.
Kakvo rešenje spora bi, u datim okolnostima, bilo najbolje za Crnu Goru?
„Zbog navedenog je važno da Crna Gora ne odustane od zahtjeva za pravičnom delimitacijom na samom kopnu poluostrva Prevlaka. Tu čak nije potrebno zahtijevati povlačenje granične linije duž cijelog poluostrva Prevlaka u pravcu Sjeverozapad – Jugoistok. Dovoljno je da Crnoj Gori pripadne najuži kopneni pojas od rta Oštro, unutrašnjom linijom zaliva, do Konfina. To je upravo dio one kopnene zone na Prevlaci koja je bila pod patronatom Ujedinjenih nacija. U suprotnom, Hrvatska svakako ne bi mogla imati pristup ostatku bokokotroskog zaliva, pa bi njena teritorijalna ovlašćenja na ulazu u zaliv mogla da imaju samo šikanoidni karakter“.
Kakvu odluku povodom ovog spora očekujete?
„Od hrvatske stručne javnosti se može čuti snažno insistiranje na primjeni pravila ekvidistance u razgraničenju na moru, i to polazeći od tačke kod Konfina, a ne od rta Oštro (Prevlaka). Srećom, Konvencija o pravu mora ostavlja mogućnost da sudovi u posebnim slučajevima ne primjene ovo pravilo, i sudovi tu mogućnost koriste. Oni veoma često primjenjuju princip pravičnosti, uzimajući u obzir „specijalne i relevantne“ okolnosti, kao i interese država vezane za slobodu plovidbe i bezbjednost. Upravo taj princip i navedene, posebne okolnosti ovog slučaja moraju biti argumenti na kojima će insistirati Vlada Crne Gore“.
Od čega zavisi kako će taj princip biti primijenjen?
„Gdje će linija delimitacije na moru biti povučena nemoguće je prognozirati. Sudija Švebel je u sporu između Libije i Malte iz 1985. prokomentarisao da je primjena principa pravičnosti u ovakvim slučajevima promjenljiva kao i vremenske prilike u Hagu. Danas u svijetu postoji preko 400 međunarodnih granica na moru i oko 150 potpisanih sporazuma o tom pitanju. Samo je pred Međunarodnim sudom pravde vođeno dvadesetak sporova ovim povodom. Nijedan od nih nije riješen na identičan način, dok je princip pravičnosti primjenjen u većini slučajeva“, zaključio je Leposavić.