Narednih nedjelja, imaćete priliku da uživate o slikama poznatog umjetničkog fotografa Miloša Todorovića. Na repertoaru će biti editorijali apstraktne, erotske, modne fotografije... Prije njegovih fotografija upoznajte se i sa autorom.
Na pomen njegovog imena prva asocijacija je erotska fotografija. Za to „breme“ Miloš se pobrinuo navikom da kroz fotografiju prvi otvara one „zabranjene“ ili tabu teme i prostore.
Doživljavate li kao breme to povezivanje vašeg imena sa erotskom fotografijom?
„Ne, zbog čega, ili preciznije zbog koga bih to doživljavao kao breme? Javnosti? Imidža? Stručne kritike? Doživljavam sebe kao sasvim normalnog čovjeka koji voli lijepe stvari, voli da zabilježi trenutak ljepote... Erotska fotografija je jedan od pravaca u ovoj umjetnosti koji me je privlačio, odnosno još uvijek privlači, i ne razmišljam o tome da li mi to stvara neki „teret“ u kontekstu kako me neka javnost doživljava, već isključivo da li uloženi trud daje rezultat kakav želim da postignem u umjetničkom smislu“.
U Crnoj Gori ste pionir kada je riječ o erotskoj fotografiji...
„E to već jeste moj „krst“, to da budem pionir u raznim oblastima ovog posla. Kažu da je karakter sudbina. Moja narav je očigledno takva, da me vodi u prostore koje drugi nisu prije mene htjeli da posjećuju. Ne samo u fotografiji ali, konkretno, takva je bila situacija sa erotskom fotografijom. Ne znam zašto niko prije mene nije htio time da se bavi. Da se kolokvijalno izrazim „zapalo me je“ da budem prvi. Šalu na stranu, period u kojem sam se intezivno bavio tom vrstom fotografije bio je jedan od najtežih u profesionalnom smislu. Jer, nije lako u Crnoj Gori naći modele za erotsku fotografiju“.
Zbog čega je bilo teško naći modele?
„Većina će, vjerovatno, pomisliti da je otežavajuća okolnost malograđanska svijest koja je prisutnija u manjim sredinama, ili tradicija, patrijahalni milje po kojem je crnogorsko društvo specifično. Ali ja sam stekao utisak da je problem, bar kada je rje ženama, u njihovom nezadovoljstvu svojim tijelom. Uvijek je problem u nekoj striji, celulitu na boku, ovom ili onom „višku“ ili „manjku“. Da su sve,ili bar većina skrojene po njihovim idealima, vjerujem da bih imao modela na pretek. Ali onda ne bi bilo ni razloga da za fotografisanjem. Čar je u različitosti, aktu, trenutku...“
Nakon erotske, posvetili ste se apstraktnoj fotografiji. S obzirom da je ponovo riječ o jednom, na ovim prostorima izvjesno pionirskom poduhvatu, kako objašnjavate izostanak bilo kakvih kritika?
„To je fenomen koji je, eto, čak i mene uspio da šokira. Ljudi koji bi trebalo da budu kompetentni za kritiku, od kojih se očekuje da daju sud, reagovali su prilikom susreta sa fotografijama iz ovog opusa, pitanjem „kako si ovo uradio“. Sve se na tome završavalo. Tako da su uzaludna bila moja pitanja da daju ocjenu mom radu, kažu da li to vrijedi ili ne.“
Da li te takve rekcije odbijaju od želje da se baviš apstraktnom fotografijom?
„Nikako. Kada bi stručne kritike bile motiv da se bavim fotografijom, držao bih se svadbarskog biznisa. Riječ je o ličnom užitku. Ispunjenosti. Naravno da me vema interesuje kako ljudi doživljavaju moje apstraktne fotografije, da se osjećam ispunjeno ako proizvodim emociju kod publike. Ali za to vam ne treba kritika. Ne treba vam uvodni govor nekog blaziranog galerijskog kustosa tokom kojeg publika odbrojava kao tokom iščekivanja da se upali zeleno svjetlo na pješačkom. Reakciju onih koji vole umjetničku fotografiju prepoznajete na njihovim licima dok posmatraju vaše djelo“.
Strahujete i od mogućnosti da prevelikom dozom originalnosti zbunjujete publiku?
„Ne, ja sam zagovornik teze da je prosječan original vredniji od savršenog plagijata. Vođen takvim stavom, nikada uoči nekog stvaralačkog ciklusa nisam ušao na internet stranicu drugih fotgrafa i posmatrao njihove radove. Ne kažem da je traženje inspiracije u radovima drugih loše, jer, manje više sve je viđeno, osim ove apstrakten fotografije. Ali, i kada je riječ o erotskoj fotografiji, nisam nikada imao impuls da neku ideju „uzmem“ od kolega iz branše. Takav pristup čini me sigurnim da sve fotografije koje sam snimio imaju vezu samo sa mojim okom i mozgom. Odnosno, da nisu svjesna reakcija na nešto viđeno iz radova drugih fotografa“.
Da li Vam se, kao rezultat profesionalne deformacije, dešava da se zagledate na ulici ili u kafiću u neko lice, i da to bude pogrešno protumačeno?
„Tokom prvih godina bavljenja ovim poslom jeste. Ali vremenom sam se naučio da kontrolišem taj svoj „poriv“ da snimam i pogledom“.
Pored umjetničke fotografije bavite se i pokretnim slikama...
„To je već novija faza u mojoj karijeri, preciznije ponovo probuđena strast za formom koju veoma volim ali se njome nisam nikada bavio onako studiozno kao što sam fotografijom. Govorim o kameri, naravno. Imam veliku želju da snimim film, čak sam i napisan scenario za njega, ali ovdje nema novca ni za fotografijae a kamoli za jedan tako zahtjevan projekat. Tu strast za kamerom ispunjavam za sada snimanjem reklama i spotova“.
Široj publici nije poznato da ste vi autor Knezovog spota „Đelem, đelem“...
„Da, a vjerujem da je još manje onih koji znaju da smo taj spot snimali čitav jedan dan.“
Na izbor profesije kojom se bavite uticala je jedna porodična zaostavština...
„Kao dio porodičnog nasledstva pripala mi je jedna sjajna kolekcija od 450 fotografija stare Crne Gore iz međuratnog perioda. Riječ je o fotografijama poznatih autora iz tog perioda, koje su rađene za potrebe Kraljevine Jugoslavije, odnosno odjeljenja za trgovinu, obrt i industriju Zetske banovine. Svaka fotografija je na staklenoj ploči, kako je to u ono vrijeme rađeno, ima svoj pečat, originalan koverat i ništa slično ne postoji u arhivama državnih institucija Crne Gore“.
Da li vam se neko od državnih organa javljao sa ponudom da tu kolekciju otkupi?
„Ne, na moju sreću ili nesreću, kako se uzme, niko nikada nije pokazao takvo interesovanje od državnih insitutcija. Ne govorim dakle o zaintersovanim pojedincima koji nemaju veze sa državnim insitucijama. Riječ je o poznatoj kolekciji za koju se zna gdje je i ko je čuva. Mogu samo da nagađam o razlozima tog neinteresovanja ali kako sam, kao umjetnik i građanin, relaksiran od svih političkih i ideoloških tegova ostaću toliko nedorečen da ne komentarišem dublje ovaj fenomen“.
