Albert Ajnštajn i njegova prva supruga Mileva Marić u svom kratkom braku imali su dvojicu sinova - Hansa Alberta i Edvarda. Mlađi dječak, bio je i ostao jedini "problem" čiju jednačinu naučnik nije uspio da riješi.
Brak Mileve i Alberta Ajnštajna intrigantna je tema koja će uvijek izazivati rasprave. Upoznali su se na studijama, a prije nego što ih je završila Mileva je zatrudnjela i rodila vanbračnu ćerku Lizerl.
Albert i Mileva su se vjenčali u Bernu 6. januara 1903. Neko vrijeme prije venčanja Lizerl je oboljela od šarlaha. Nije poznato da li je umrla ili je data na usvajanje. Tek, kada se Mileva pridružila Albertu u Bernu, dijete nije bilo sa njom.
U godinama koje su uslijedile Albert i Mileva dobili su još dvoje djece - sinove Hansa Alberta i Eduarda. Kažu da su oba dječaka bila jako vezana za majku koja ih je praktično sama odgajala jer je otac najveći dio vremena provodio u radu.
Ipak, bio je tu i srećnih uspomena.
"Otac je znao da posao ostavi po strani i da nas satima gleda kako se igramo", govorio je kasnije stariji Hans.
Zdravlje Eduarda naročito je brinulo roditelje. Dječak je od rođenja bio bolešljiv i često je znao da zaplače bez ikakvog razloga. U jednom pismu prijatelju Albert je zapisao da je sigran da njegov sin neće moći da "izraste u zdravu osobu".
A, tu su bile u sve češće svađe roditelja... Oba dječaka su teško podnijela razvod roditelja 1914. Eduardu je tada bilo samo 4 godine. Živjela su sa majkom dok se Ajnštajn ponovo oženio - svojom daljom rođakom u koju je bio zaljubljen još kao dječak.
Mileva je nastavila da brine o djeci i neko vrijeme se činilo da će Eduard prevazići svoje probleme. Za početak, pokazao je izuzetnu inteligenciju - sa šest godina je čitao Šekspira, a ubrzo i Kanta, Šopenhauera, Platona...
1910: My second son was born, Eduard Einstein. The next couple of years I moved back an forth from Prague to Zurich. I took a professorship at my alma mater, the Swiss Federal Institute of Technology in Zurich.pic.twitter.com/P0V8NYwmnJ
— Albert (@Albert__E1879)November 12, 2017
Kako je odrastao zainteresovao se za psihijatriju, a posebno za rad Sigmunda Frojda. Ipak, kako je vrijeme odmicalo sve teže je podnosio teret očeve slave.
"Teško je imati toliko važnog oca, jer se osjećaš nevažnim i beznačajnim", istakao je jednom prilikom.
Kada mu je bilo 20 godina Eduard je prvi put pokušao da se ubije. Kažu, uzrok tome bila je neuzvraćena ljubav neke djevojke. Primljen je u bolnicu i nedugo potom dijagnostikovana mu je šizofrenija.
Mileva ga je, na preporuku doktora, tada smjestila u duševnu bolnicu u Cirihu i, ova odluka pokazala se kobnom! Surovi tretmani u onovremenim bolnicama ovog tipa samo su pogoršali mentalno stanje mladog Eduarda. Nakon samo dvije nedjelje u ovoj instituciji više nije mogao da čita, vodi duže razgovore, a sve više je gubio i kognitivne sposobnosti.
Nije poznato da li je i koliko često Albert dolazio u posjetu sinu, ali nakon 1933. to više nije ni mogao. Tada na vlast u Njemačkoj dolazi Hitler, pa Ajnštajn, gostujući profesor na Prinstonskom univerzitetu, bića onemogućen da se vrati u domovinu.
Eduard Einstein, the son of Albert Einstein, was diagnosed with schizophrenia when he was 20. He was very smart and successful however his symptoms caused him to be put in a mental institution where he eventually died.pic.twitter.com/Pcft0s9CaO
— Schizophrenia Awareness (@Schizop37872052)March 1, 2019
Njegova druga supruga Elsa pričala je da je sinovljevo zdravstveno stanje mnogo brinulo Alberta. Navodno, planirao je da sina dovede u Ameriku, ali su njegovo mentalno stanje, a kasnije i rat, spriječili.
"Moj sin je jedini problem koji ostaje bez rješenja", napisao je Ajnštajn.
Edvard više nikada nije vidio oca. Mileva je zbog dugova nastalih oko njegovog liječenja morala da proda dvije kuće. Navodno, u kasnijim sporovima Mileve i Alberta Eduard je služio kao "dug za potkusurivanje". U jednoj prepisci Albert je zahtijevao da mu Mileva vrati neki novac i prijetio da će izbaciti Eduarda iz testamenta ako to ne učini.
Mileva je umrla 4. avgusta 1948. i nakon toga o Eduardu praktično više niko nije brinuo. Okončao je život sam i napušten, među zidinama ciriškog psihijatrijskog azila Burgelci. Radio je kao bolnički baštovan i tako je i umro 1965. u 55. godini.