Stidljivost može da bude dio karaktera djeteta, ali i prolazna faza u odrastanju...
Kod sasvim male djece, u uzrastu do tri godine, stidljivost se manifestuje kao spuštanje pogleda, sisanje prsta, odbijanje komunikacije. Češća je kod djece koja su jedinci, koja su od rođenja navikla da su u centru pažnje odraslih. U vršnjačkom okruženju ona postaju zbunjena, jer tu važe drugačija pravila ponašanja. Potrebno im je vrijeme da savladaju vještinu komuniciranja sa vršnjacima. Sa druge strane, stidljivo ili povučeno dijete biće omiljeno kod nastavnika u školi. Ono ne "pravi" nestašluke, odbija rizike, niko ne mora da ga opominje da bude poslušno ili mirno na času.
Roditeljima se uvijek preporučuje da ne insistiraju da dijete bude odraz njihovih sopstvenih ambicija, da budu svjesni njegovih mogućnosti i da ga samo usmjeravaju uz blago podsticanje.
Ukoliko dijete u predškolskom uzrastu izbjegava drugu djecu ili teško sklapa poznanstva, to još uvijek nije pouzdan znak stidljivosti. Sa prvom socijalizacijom ova će se osobina promijeniti. Naime, kada uspije da se navikne na svoj vrtić ili školu, ono će moći uspješno da kontaktira u svom okruženju, a njegova stidljivost više neće postojati kao problem.
Međutim, ukoliko vaše dijete izrazito izbjegava drugu djecu i odrasle, uporno ćuti i kada mu se postavi otvoreno pitanje, ne želi ni kontakt pogledom, ako ima napade bijesa ili plača kada su druga djeca u blizini, ako odbija odlazak u park, igraonicu ili bilo koje drugo mjesto gdje će boraviti djeca... njegova stidljivost zaslužuje vašu punu pažnju.
Naučite dijete "magičnim" rečenicama, primjerenim njegovom uzrastu. Odnosno, kada ga podstičete da ono učini prvi korak u nekoj igri sa vršnjacima, uz rečenicu: "Mogu li i ja da se igram sa vama?", uveliko utičete na razvoj njegovog samopouzdanja. Čak i ukoliko ga druga djeca odbiju u igri, vaše dijete je premostilo veliku prepreku prvog kontakta i poboljšalo sliku koju ima o sebi. U sopstvenim očima, posle ovog koraka biće hrabrije, odlučnije, samostalnije.
Omogućite djetetu što više susreta sa njegovim vršnjacima, a vi pokušajte da ga u ovim prilikama što više ostavljate da se snalazi samo u rješavanju potencijalnih konflikata.
Pokažite djetetu da razumijete njegovu potrebu da čuva svoj lični prostor i da poštujete njegovu privatnost. Kucajte u sobu prije nego uđete, ili u kupatilo dok se ono kupa.
Ne insistirajte da se dijete što više druži i ne ubjeđujte ga da se sa vršnjacima ponaša onako kako vi smatrate da je poželjno.
Podstaknite njegovo samopouzdanje dozvoljavajući mu što više samostalnih odluka, primjerenih njegovom uzrastu. Na primjer, neka samo bira svoju odjeću za sutrašnji dan.
Pružite djetetu što više prilike za izražavanje sopstvenih stavova i emocija. Podstičite polemisanje i verbalno sukobljavanje kako bi se dijete uvjerilo da ima pravo na stav različit od vašeg (ili drugih osoba) i da izražavanje tog stava ne samo da nema negativne posledice po njega, već mu može donijeti neke dobrobiti, kao što je na primjer bolji status u vršnjačkoj gupi.
(MONDO/Yumama)