Priča o aperitivu "kampari" počinje šezdesetih godina 19. vijeka u Milanu, u baru Gaspara Kamparija.
Koristeći razne trave, on je kreirao napitak magične slatko-gorke uravnoteženosti, poklonivši mu, do tada neviđenu boju rubina.
Svijet koji je posjećivao njegov bar u milanskoj Galeriji, između ostalih, kompozitor Đakomo Pučini i komediograf Đuzepe Đakoza, nazvao ga je biter gospodina Kamparija, a zatim i jednostavno "kampari".
Ovaj crveni biter, koji ne podsjeća ni na jedan drugi, postaje svojevrsna ikona i, zahvaljujući Davidu, Gasparovom sinu, doživljava ogroman uspjeh. Naime, David Kampari, anticipirajući vrijeme, uvodi novine u reklamni jezik. Na manifestima koji počinju da se pojavljuju u gradovima, kao i u novinskim oglasima, on ne reklamira proizvod (nema ni potrebe), već atmosferu i stil, piše "Politika".
Iako danas puni čaše i pali strasti običnog svijeta, ovaj aperitiv ne prestaje da bude ikona visokog društva i kulturne avangarde u cijelom svijetu. Ernest Hemingvej je naučio da ga voli srčući koktel amerikano (crveni vermut, biter "kampari" i malo soda vode), baš u milanskom baru "Kampari”.
Koktel negroni (vermut, "kampari” i džin) bio je obavezan u kući na moru Endija Vorhola, i obilno je služen čuvenim gostima kao što su Liz Tejlor, Mik Džeger i Džeki Kenedi.
I Leonardo di Kaprio je zaljubljen u negroni, koji obično pije u baru "Mondrijan” u Los Anđelesu. Priča se da i Madona u londonskom trend baru "Vibe” uvek naručuje "italian job” ("kampari” pomješan sa prirodnim sokom od pomorandže).
Neki ljudi se još uvek sjećaju italijanskog književnika Alberta Moravije za stočićem bara "Tiberio” na Kapriju, sa neizbježnom čašom crvenog aperitiva dok ispraća zalazak sunca. Ni čuveni režiser Federiko Felini nije mogao da odoli njegovoj čari, prihvatajući da izradi reklamni spot (prvi u životu) 1984, upravo u periodu kada je sa ostalim poznatim umjetnicima vodio bitku protiv reklama, koje su konstantno prekidale filmove prikazivane na televiziji razdirući filmsko tkivo.
"Crveni plod strasti”, zavodeći umjetnike svih epoha tokom svog puta dugog skoro 150 godina i odolijevajući društvenim previranjima i promjenama ukusa, ostao je uvjek isti, ali uvijek avangardan, svakako, zahvaljujući i evoluciji sopstvene propagande, zanata u kome se Italijani odlično snalaze.
(MONDO)