Misterija divlje žene iz Abhazije, čija djeca još uvijek žive među nama.
U drugoj polovini devetnaestog vijeka u Republiku Abhaziji, u klisuri rijeke Adžubže, gdje su se čak i najhrabriji lovci plašili da se upuste u lov sami, dešavalo se nešto čudno. Mještani su šaputali priče o čupavom čupavom čudovištu koje bi lepršalo između drveća i nestajalo bez traga.
Princ Ačba, vođa Abhazije, nije se plašio životinja. Glasine o čudnom stvorenju samo su podgrijale njegovu lovačku strast. Nekoliko puta, lovci su iz daljine uočili stvorenje - ogromno, dlakavo i kako hoda na dvije noge. Ali čim su se približili, ono je nestajalo u šumskom šipražju poput duha.
Onda su lovci smislili trik. Jedan od njih je skinuo svoje stare pantalone i ostavio ih na vidnom mjestu. Plan je savršeno funkcionisao. Čudovište je pratilo čudan miris i počelo da se igra sa predmetom, pokušavajući da shvati šta je to. U tom trenutku, lovci su iskočili iz zasjede i vezali ga jakim konopcima.
Otkriće koje je sve zapanjilo
Prilikom detaljnijeg pregleda, ispostavilo se da je „čudovište“ žena visoka 1.98 metara, dlakava.
Ono što su lovci vidjeli bilo je drugačije od svega što su ikada ranije vidjeli. Čitavo mišićavo tijelo zarobljenice bilo je prekriveno dlakom dužine dlana. Bila je posebno gusta na donjem dijelu njenog tijela. Dlaka je bila tamnosmeđa, a ispod nje se nalazila tamnosiva koža.
Kosa je rasla čak i na širokom licu, počevši od obrva. Čelo je bilo nisko i koso. Oči su bile crvene, što je ulivalo sujeverni užas. Nos je bio ravan, sa velikim nozdrvama. Donja vilica je štrčala napred kao kod majmuna, otkrivajući velike bijele zube.
Tijelo je bilo masivno i mišićavo, osim neobično tankih listova. Stopala su bila široka, sa dugim, vitkim prstima koje je mogla veoma široko raširiti. Grudi su bile nesrazmerno velike. Visoka, velika zadnjica. Ruke su bile mišićave i snažne.
Zarobljenik je dobio ime Zana. Ova riječ je slična gruzijskom „zangi“, što znači „crn“ ili „tamnoput“. Od tog trenutka počeo je nevjerovatan eksperiment — život divljeg stvorenja među ljudima, proces koji će trajati decenijama.
Zana je postala glavna zabava princa Ahbe
Ali kada mu je dosadila, dao ju je svom prijatelju. Ovaj ju je, zauzvrat, predao dalje. Zanin poslednji vlasnik bio je princ Edži Genaba, koji je bio presrećan zbog tako neobičnog poklona. Odveo je zarobljenicu u svoj posjed - selo Thina, koje se nalazi sedamdeset osam kilometara od Suhumija, na rijeci Mokvi.
U početku je "divlje stvorenje" držano u toru napravljenom od debelih balvana, okovano lancima. Njen temperament je bio toliko neposlušan da je predstavljala pravu opasnost. Zana je režala i bacala se na svakoga ko bi joj se približio, posebno na djecu, koja su voljela da je zadirkuju. Korišćeni su štapovi i grudve zemlje. Ali postepeno, veoma sporo, bila je ukroćena.
Tri godine kasnije, mogla je slobodno da se kreće po selu kao i ostali lokalni stanovnici. Međutim, kategorično je odbijala da nosi odjeću i hodala je gola. Tek pred sam kraj života Zana je počela da nosi pregaču.
Spavala je u rupi koju je sama iskopavala, i zimi i ljeti. Ponekad je voljela da spava na toplom pepelu. Jela je rukama, nikada ne savladavajući upotrebu činije i kašike. Jela je sve što bi joj se dalo, sa čudovišnom proždrljivošću. Posebno je voljela mamaligu - gustu kukuruznu kašu koja zamjenjuje hleb kod Abhaza.
Neverovatne sposobnosti
Zana je bila brza, okretna i posjedovala je izuzetnu snagu. Stari ljudi su govorili da je trčala brzo kao konj. Mogla je lako da podigne vreću od pet puda — to je oko osamdeset kilograma — na glavu jednom rukom i da je nosi uzbrdo od mlina! Poređenja radi, čak su se i snažni muškarci mučili da nose takve vreće objema rukama.
Plivala je preko burne rijeke Mokve čak i za vrijeme poplava, kada se niko drugi nije usuđivao da uđe. Plivala je u hladnom izvoru koji i danas nosi njeno ime, ljeti i zimi. Penjala se po drveću i brala voće. Svojim moćnim vilicama lako je krckala orahe. Da bi ubrala grozd, čupala bi cijelu lozu.
Voljela je da pliva u rijeci. I voljela je da pije. Priča se da ju je princ Ahba upoznao sa vinom i da joj je ta navika ostala doživotna. Edži Genaba, vlasnik, volio je da organizuje „momačke večeri“, tokom kojih bi Zanu častio vinom.
Zagonetka govora
Zana nije mogla da govori. Za decenije života među ljudima, nije naučila da izgovori nijednu abhazku ili gruzijsku riječ. Mogla je samo da mrmlja, ispušta nerazumljive zvukove i, kada je bila iritirana, nerazumljivo viče i urla.
Ali je znala svoje ime i slijedila ga je. Sluh joj je bio oštar. Slijedila je neke od gospodarevih komandi, plašeći se njegove vike. Ponekad je ulazila u kuću i čak bi bila pozvana za sto, ali uglavnom je slušala samo svog gospodara. Žene su se plašile Zane i prilazile su joj samo kada je bila dobro raspoložena. Kada je bila iritirana i bijesna, Zana je bila zastrašujuća; grizla je. Nije napadala djecu, ali ih je plašila, a deca u okolini su se plašila Zane. Konji su je se plašili.
Rodila 5 djece
Zanina seksualnost je bila legendarna. Iako zvuči neobično, tokom njenih godina u Thini, lokalni muškarci su je često posjećivali. Vlasnik bi organizovao takmičenja - nagrada bi se dodjeljivala onome ko bi mogao da odvede divlju ženu u krevet. Bilo je smjelih.
Zahvaljujući vezama sa mještanima, rodila je petoro djece. Prvo dijete nije preživjelo — Zana ga je okupala u ledenom potoku, kao što je i sama činila, i beba se jako prehladila i umrla. Nakon toga, preostalu djecu su odmah odveli seljani i odgajali ih kao običnu djecu.
Na kraju su preživjele dvije ćerke, Gomaza i Kodžanir, i dva sina, Džanda i Hvit. Od svih potomaka, samo je Hvit ostao u Tinu. Gdje su otišli njegova braća i sestre, do danas nije poznato.
Hvit je bio dva puta oženjen. Njegov otac je bio lokalni pastir po imenu Sabekija, koji je odgajio dječaka i dao mu prezime. Hvitov drugi brak bio je sa Ruskinjom po imenu Marija. Par je imao ćerku Raisu. Upravo njoj su se istraživači kasnije obratili kada su željeli da saznaju više o misterioznoj baki.
Hvit je imao tamnu kožu, velike usne poput onih kod crnaca i pravu, grubu kosu. Bio je visok i, kao i njegova majka, posjedovao je natčovječansku snagu. Imao je vatren temperament i često se upuštao u tuče. U jednoj od njih je izgubio ruku. Hvit je umro 1954. godine u šezdeset sedmoj godini.
Nevjerovatna moć potomaka
Unuci divlje žene, prema rečima naučnika Borisa Poršnjeva, imali su crnačke crte lica i kovrdžavu kosu. Ali najvažnije od svega, svi su posjedovali zapanjujuću fizičku snagu.
Hvitov najstariji sin, Šalikula, postao je lokalna legenda. Imao je neobično jake mišiće vilice. Bio je poznat po tome što je mogao da drži stolicu na kojoj sjedi osoba u zubima i da istovremeno igra! Šalikula je takođe bio obdaren sposobnošću da imitira zvuke svih divljih i domaćih životinja.
Njegova sestra, Taja, takođe je posjedovala snažne vilice. Zanina unuka, Raisa, imala je crnačke crte lica, blago kovrdžavu kosu i sivkastu kožu, ali je inače bila obična žena koja je radila u lokalnoj pošti.
Misteriozna smrt
Zana je umrla krajem devetnaestog veka, negdje između 1880. i 1890. godine. Tačna godina i mjesto njenog sahranjivanja nisu poznati. Neki izvori kažu da je umrla na porođaju.
Do smrti je izgledala isto kao u mladosti. Uprkos tome što je živjela mnogo godina, Zana je ostala izuzetno fizički nepromijenjena: nijedna sijeda dlaka, nijedan zub nije nedostajao — njeni bijeli, veliki i jaki zubi su ostali do kraja. Zadržala je punu snagu i izdržljivost.
Prvi svjedok
Najdetaljniji svjedok koji je vidio Zanu za života bio je Zenob Čokua, lokalni stanovnik. Iako je u to vrijeme još bio dijete, uspio je da pruži najdetaljniji opis Zane. Kasnije, u starosti, pričao je naučnicima o njoj.
Starosjedioci intervjuisani šezdesetih godina prošlog vijeka jasno su se sjećali događaja vezanih za misterioznu divlju ženu, iako je prošlo više od sedamdeset godina od njene smrti. Neki od njih su bili stari između osamdeset i sto trideset godina. Vrijedi napomenuti da su izvodi iz matične knjige rođenih počeli da se izdaju u Abhaziji tek tridesetih godina prošlog vijeka, i to na osnovu usmenih izjava, tako da je starost mogla biti samo približna.
Naučni interes
Godine 1962, Aleksandar Maškovcev, biolog iz Moskve, došao je u selo Thina. Čuo je izvanrednu priču o Zani od lokalnih stanovnika, koja ga je veoma zaintrigirala. Priča je privukla pažnju ne samo Maškovceva već i njegovih kolega.
Ubrzo je jedan od njih, kriptozoolog i istoričar Boris Poršnjev, zajedno sa drugim naučnicima, ponovo posjetio selo. Poršnjev je bio vodeći sovjetski entuzijasta u potrazi za „reliktnim hominoidima“. Pretpostavio je da je Zana bila neandertalac koji je preživio do modernog doba. Naučnici su počeli da tragaju za starijim ljudima koji su lično vidjeli Zanu i sjećali se bar nečega o njoj. Uprkos poodmaklim godinama, malobrojni preživjeli očevidci – bilo ih je nekoliko – dobro su se sjećali događaja vezanih za misterioznu ženu.
Poršnjev je upoznao Zanine unuke, Šalikulu i Taju. Na prvi pogled, naučnika je pogodilo blago potamnjenje njihove kože i veoma omekšali negroidni izgled. Boris Fjodorovič je napisao dokumentarnu knjigu „Borba za troglodite“ u kojoj je opisao svoja istraživanja.
Iskopavanja i misticizam
Godine 1975, istoričar Igor Burcev, doktor istorije i direktor Međunarodnog centra za hominologiju, nastavio je istraživanje. U početku niko nije mogao da utvrdi mjesto Zaninog sahranjivanja — staro groblje je bilo gotovo potpuno sravnjeno sa zemljom. Lokalni stanovnici su čuvali tajnu: prema abhazkim verovanjima, iskopavanje groba je svetogrđe, čak i u naučne svrhe.
Nakon opsežne potrage i pregovora, Burcev je uspio da dobije dozvolu od lokalnih vlasti i rođaka za iskopavanja. Takođe mu je pokazan grob njenog sina, Hvita, koji je preminuo 1954. godine. Igor Burcev je organizovao ekspediciju i iskopao grobove. Uspio je da pronađe lobanju Hvita i, pretpostavlja se, same Zane.
Starosjedioci su pričali o čudnim događajima koji su se desili kada su pokušani da se poremete Zanini posmrtni ostaci. Prema jednom izvještaju, kada su naučnici pokušali da iskopaju njen grob, počela je jaka grmljavina i pljusak. Munja je udarila direktno iznad groblja, a vjetar je srušio šatore. Istraživači su čudom preživjeli. Nakon ovog incidenta, neki od njih se nisu usudili da ponovo poremete grob.
Godinama kasnije, devedesetih godina prošlog vijeka, otkrivena je još jedna grobnica samo metar i po od Hvitove grobnice. Široka, kratka grobnica sadržala je ostatke žene koja je ležala na boku sa savijenim nogama. Ova grobnica se odlikovala po pogrbljenom položaju tijela, dok islamski obredi zahtijevaju da tijelo bude uspravno. Lobanja, sa isturenom donjom vilicom, bila je veoma različita od normalne ljudske lobanje.
Da li je ovo Zanina lobanja ili ne, ostaje nejasno. Sam Burcev priznaje da je daleko od toga da su ovo Zanini ostaci. Skelet je pronađen u blizini drugih grobnica iskopanih u potrazi za Zanom.
Putovanje lobanje
Burcevljevo istraživanje privuklo je pažnju američkih naučnika koji proučavaju genom i način života neandertalaca. Na njihov poziv, Burcev je donio Hvitovu lobanju u laboratoriju na Univerzitetu u Njujorku. Godine 2006, genetičar Tod Disotel je analizirao DNK obje lobanje i zaključio da pripadaju bliskim srodnicima.
Istraživanje zasnovano na Hvitovoj lobanji imalo je za cilj da utvrdi da li je sama Zana bila neandertalac. Od 2015. godine, obje lobanje čuva Burcev u Moskvi. Zanimljivo je da je u jednoj televizijskoj emisiji vidovnjak upozorio naučnika koji drži lobanju sina divlje žene: „On donosi nesreću. Ako želiš da ti porodica bude zdrava, sahrani ga.“
Ali Burcev je ignorisao savjet. Lobanja je nekada čuvana na njegovom balkonu kod kuće, zatim u institutskoj laboratoriji. Sada se nalazi u metalnom ormaru u garaži.
Afrički trag
Abhazki etnografi su vjerovali da je Zana možda bila crnačkog porijekla. To je objašnjeno činjenicom da je Abhazija dom lokalnog crnog stanovništva. Prema jednoj legendi, oni su ovdje dovedeni iz Sankt Peterburga tokom vladavine Petra Velikog — „crnci“ koji nisu mogli da podnesu sjevernu klimu davani su lokalnim kneževima. Druga verzija kaže da je u devetnaestom vijeku lokalni zemljoposjednik nabavio robove sa plantaže citrusa. Stoga, tamnoputi ljudi nisu bili rijetkost za stanovnike ovog kraja.
Igor Burcev je takođe istraživao ovu teoriju. Čak je pronašao potomke nekih od tih „Arapa“ koji su živjeli u raznim djelovima Abhazije. Dakle, Afrikanci nisu bili ništa novo za Abhazije.
Međutim, oni koji su lično poznavali Zanu jednoglasno su tvrdili da ona nema ništa zajedničko sa crncima. Glavni argument protiv njenog mogućeg negroidnog porijekla bila je njena gusta dlaka koja joj raste po cijelom tijelu, što nije tipično za Afrikance.
Genetska istraživanja
Genetičar Brajan Sajks sa Oksfordskog univerziteta analizirao je DNK šestoro Zaninih potomaka, uključujući Hvita. Zaključio je da je Zana predstavnik moderne ljudske vrste i da je 100% afričkog porijekla, najvjerovatnije iz Zapadne Afrike. Međutim, nije pronađena genetska sličnost ni sa jednom modernom afričkom grupom.
Prema Sajksu, Zana najvjerovatnije potiče od robova koje su Osmanliji nasilno doveli u Abhaziju u sedamnaestom vijeku. Međutim, postoji i druga, zanimljivija teorija: Zana je možda pripadala grupi ljudi koji su se pojavili iz Afrike prije stotina godina i od tada tajno žive u Kavkaskim planinama, izolovani od ostatka svijeta.
Godine 2015, razne popularne publikacije, uključujući i britanske, objavile su da je profesor Sajks, nakon analize DNK lobanje, otkrio da je Zana - JETI. Međutim, malo ko je u naučnim krugovima verovao ovim izvještajima. Štaviše, oni su značajno oštetili reputaciju naučnika.
Do kraja 2021. godine, genetske studije Zane i njenih potomaka su završene. Sprovedene u nezavisnim laboratorijama, one su još jednom dokazale da Zanina genetska linija potiče iz ekvatorijalne Afrike. U međuvremenu, Hvitova genetska linija se nalazi između afričke i evropske ili kavkaske populacije, što potvrđuje njihovo hibridno poreklo.
Verzija sa hipertrihozom
Neki naučnici vjeruju da je Zanin opis sličan opisu ljudi sa hipertrihozom, stanjem koje uzrokuje prekomjerni rast dlaka na tijelu i licu. To je rijedak genetski poremećaj, poznat i kao „sindrom vukodlaka“.
Najpoznatiji slučaj je Julija Pastrana, žena sa kongenitalnom hipertrihozom koja je živjela u devetnaestom vijeku. Njeno tijelo, kao i Zanino, bilo je prekriveno gustom dlakom. Hipertrihoza se može steći, na primjer, zbog hormonskih promjena izazvanih glađu i teškim životnim uslovima.
Dlakavost je takođe uobičajena među divljom djecom. Možda je Zana bila slaboumna djevojčica koja se nekako izgubila u šumi i potom postala divlja. Prema ovoj teoriji, mogla je biti ćerka afričkog roba koji je pobjegao ili se izgubio kao dijete.
Pisac Fazil Iskander, koji je takođe istraživao ovu priču, ukratko opisuje svoju verziju Zaninog porijekla u svom dijelu „Ljudski logor“. Njegova protagonistkinja priča priču o ženi sa mentalnim invaliditetom, ali krupne građe, koja je pobjegla od kuće u planine i postala divlja.
Potomci među nama
Igor Burcev nastavlja da proučava Zaninu istoriju. Tokom tri decenije istraživanja, identifikovao je više od trideset potomaka divlje žene, koji su rodili svoje unuke i praunuke. Neki i dalje žive u Abhaziji, dok su se drugi rasuli po cijelom svijetu.
Jedna od Zaninih prapraunuka živi u Moskvi, druga blizu Orla, a njena ćerka je nedavno rodila sina. Zanini potomci su obični ljudi koji vode obične živote. Rade, osnivaju porodice i odgajaju djecu. Neki su svjesni svog neobičnog porijekla, dok drugi nemaju pojma da u njihovim venama teče krv misteriozne žene iz abhazijskih šuma.
Alternativna objašnjenja
Više kriptozoologa i dalje favorizuje teoriju da je Zana predstavnik Bigfuta ili neandertalca koji je preživio do danas. Neki istraživači sugerišu da je ista civilizacija stajala iza izgradnje svih megalitskih struktura i očuvanja drevne ljudske vrste. Posjedovala je visok nivo tehnologije, ali je ostala nepismena.
Zana je možda nepoznata vrsta reliktnog hominida, kako tvrde naučnici koji su posvetili svoje živote potrazi za Jetijem. Ali reći tako bez ubedljivog naučnog istraživanja, zasnovanog isključivo na usmenim opisima, je netačno.
U Abhaziji, mit o Abnauaju - krznenim šumskim ljudima - i dalje živi. Meštani ih takođe zovu Očo-Koči na mingrelskom. Kažu da su nekada rojili po planinskim šumama, čak ih primoravajući da budu istrijebljeni. Zana je mogla biti poslednja jedinka ove vrste.
Neriješena misterija
Zanina priča ostaje jedna od najmisterioznijih u kriptozoologiji. To je rijedak slučaj „divljeg čovjeka“ koji se nije jednostavno pojavio negdje u šumi, već je živio među ljudima decenijama. Ostavio je za sobom potomke koji i danas žive među nama.
Možda će nauka jednog dana pružiti definitivan odgovor. Možda će nove metode genetske analize otkriti tajnu koju je Zana ponijela u grob. Za sada, sve što je ostalo su svjedočanstva starih ljudi, lobanje u jednoj moskovskoj garaži i trideset živih potomaka misteriozne žene, rasutih po cijelom svijetu.
Priča o Zani i dalje živi. I vjerovatno će nastaviti da zadivljuje generacije istraživača. Jer ovo nije samo legenda. Ovo je prava žena, koju su živu vidjele stotine ljudi. Koja je rodila decu. Koja je možda bila poslednji most između našeg svijeta i svijeta zauvijek izgubljenog u magli praistorije.
Izvor iz kojeg je Zana pila i dalje teče u selu Thina. Mještani ga i dalje zovu po imenu divlje žene koja se u njemu kupala zimi i ljeti. One čija tajna ostaje neriješena.