Silvana Petković iz Sremske Mitrovice je među posljednjim strancima koji su napustili Tokio i među prvima koji se vraćaju u Japan
Petkovićeva je bila posljednja Srpkinja koja je napustila Tokio poslije razornog zemljotresa koji je ovu zemlju pogodio 11. marta.
Sada je prva koja se tamo vraća na posao izvršnog direktora u Sektoru koprodukcija u međunarodnoj saradnji japanske državne televizije NHK.
Kaže da su duh samuraja i izuzetna disciplina Japanaca ono što je vuče nazad.
"Ja sam uvijek neki izuzetak, pa i na poslu kao jedini stranac u sektoru", priča nam kroz osmjeh šarmantna 33-godišnja Mitrovčanka koja je u rodnom gradu završila osnovnu školu.
Potom je u Beogradu završila Filološku gimnaziju i započela studije na Filološkom fakultetu.
Studije je završila u Londonu studirajući japanski jezik i političke nauke, a kao japanski stipendista postdiplomske studije je završila u Tokiju.
Tek kada se naša ambasada iz Tokija izmjestila u Osaku i kada je naše ministarstvo spoljnih poslova preporučilo našim državljanima da prijeđu u južnije dijelove Japana ili da napuste zemlju, Silvana je spakovala kofere nedjelju dana poslije zemljotresa i obrela se, najprije kod sestre Blaženke u Njemačkoj, a potom i u rodnom gradu.
"Taj prvi udar je trajao prilično dugo, možda i dvadesetak minuta, od čega pet baš intenzivnog potresa. Svi su bili pomalo uplašeni iako je Tokio očekivao i spremao se za veliki zemljotres kakvog nije bilo 150 godina. O tome se pričalo skoro godinu dana, a vjeruje se da ovaj udar nije taj veliki koji se očekuje. O cunamiju se pričalo od januara, ali se niko nije nadao da će biti tako jak", kaže Silvana i dodaje da se stanovništvo Fukušime, Senda i sjeveroistočnog dijela Japana prosto naviklo na svakodnevne zemljotrese.
Nisu pobjegli poslije upozorenja na cunami, pa zato i ima toliko nastradalih.
"Uopšte nije bilo panike. Ne bih rekla da je u pitanju samo disciplina. Vjerovatno je to dio japanske kulture, ponašanje da ne želite nikome da smetate, da u sebi zadržavate paniku, nervozu, nesigurnost... Japanci to ne ispoljavaju. Trude se da postignu apsolutni mir, uravnoteženost, sigurnost da će sve biti u redu. Poslije zemljotresa - mir, bez nervoze čak i na stanicama metroa, svi ćute i čekaju da metro krene", priča nam Silvana.
"Poslije zemljotresa nekoliko dana na japanskim televizijama nije bilo nikakvog zabavnog programa, niti reklama s pjesmama. Vijesti su se vrtele non-stop. Vlada je sve vrijeme davala izvještaje i pokazala izuzetnu odgovornost da se stanovništvu saopšti šta se zaista događa i da se ne stvara panika. Nije bilo nikakve manipulacije, samo istina. Na svakih sat-dva, informacije su davali i Vlada i korporacija koja je vlasnik nuklearki", prenosi Silvana.
Govoreći o japanskoj solidarnosti Silvana pominje i slučaj sa oštećenim nuklearkama u vrijeme kada nije bilo dovoljno struje da se hlade nuklearke u Fukušimi.
"Vlada je urgirala da se štedi struja jer se smatra da, ako Tokio stane, onda će stati i pomoć narodu Fukušime. Dirljiv je bio prizor sa ulice Tokija, 300 kilometara od Fukušime: svi su gasili svetla. U Tokiju imaju struje, mogu da je koriste, ali su svi štedjeli. U kancelarijama upaljeni samo po jedan printer i jedan faks aparat. Za tako nešto u Evropi bi morali da nagovaraju ljude da to rade, a oni su to radili samo zato što ih je vlada zamolila da se povede računa o potrošnji struje jer je Tokio morao obezbjediti Fukušimu za hlađenje nuklearki", prenosi Silvana utiske poslije zemljotresa.
Silvana se vraća za dan-dva u Japan, na vrijeme da osjeti delić praznika Sakura, dana cvjetanja trešnje, tradicionalnog kulturnog i kultnog japanskog događaja.
Tamo je čekaju prijatelji koji su se i u vrijeme zemljotresa ponašali u skladu sa riječima jedne japanske pjesme koje bi, u bukvalnom prevodu, značile "samo gledaj naprijed i hodaj".
Zato Silvana vjeruje da će Japanci nastaviti naprijed i sanirati sve posljedice razornog zemljotresa i cunamija i opasnost od radijacije. Ona kaže da ju je Japan doživotno opčinio onim što je vidjela nakon katastrofe:
"Posle zemljotresa nisu radili mobilni telefoni, samo fiksni i internet. Da je to bilo kod nas, svi bi se uhvatili za te fiksne i zvali kuću, a tamo sve prošlo bez poziva kući, bez panike, u disciplini. Zaista mislim da je tu riječ o kulturi, samurajskom duhu da treba, šta god da se desi, u najtežim situacijama učiniti i ono najmanje što možete da se pomogne. Makar to bila i jedna ugašena sijalica", kaže Silvana za "Press".
(MONDO)