Svjedočenja ljudi koji su se spustili do nuklearnog pakla. Svakoga dana njih 50 odlazi u rekator
Pozvali su me oko 11 sati uveče na kućni telefon - priča Kazuhiko Fukudome iz spasilačkog tima tokijskih vatrogasaca, sad već širom svijeta poznatih "50 samuraja Fukušime", radnika koji su radeći po smjenama provodili sate u blizini užarenih reaktora oštećene nuklearke.
"Bio je to vrlo kratak poziv. Rekli su mi da okupim ljude i da idemo u Fukušimu. Mi i ne radimo za vladu, već za grad Tokio. Pomislio sam, mora da smo zaista u nevolji kada je sve stiglo do nas.
Moja žena je bila šokirana, ali je uskoro povratila mir i samo mi rekla da vodim računa o sebi. Nepotrebno, naravno, ali je pokušavala da izgleda mirno, da bih i ja ostao sabran."
Nesvakidašnja hrabrost, spremnost na žrtvu i prije svega osjećanje dužnosti - sve to se proteklih dana dovodilo u vezu sa "50 samuraja Fukušime".
Svijet je, zajedno sa cijelim Japanom, gledao u njih kao na najvažniju branu od "novog Černobilja".
Pošto je britanski "Nedjeljni telegraf" napravio reportažu o ovim ljudima, oni su od bezimenih heroja, nacionalnih "supermena", postali ljudi sa imenima, porodicama i strahovima.
Misija spasavanja Fukušime počela je kada je postalo jasno da prijeti katastrofa u reaktoru broj 3 koji je počeo da se pregrijava, kao i opasnost od topljenja nuklearnog jezgra.
Kazuhiko Fukudome priznaje da je misao da naređenje odbije prošla kroz njegovu glavu. Ali, nije to uradio, baš kao ni ostali ljudi iz njegove grupe.
"Put od Tokija do Fukušime protekao je u tišini. Osjećala se zabrinutost. I strah, naravno", priča on. "Ono što je dolazilo bio je do sada "neviđeni neprijatelj". Mnogo toga smo zajedno uradili, mnogo toga uvježbavali, ali ovo je nešto sasvim drugačije."
Fukudome kaže da su do reaktora stigli po mraku, nešto poslije dva sata ujutru. Struje nije bilo, jedina svjetlost dopirala je sa lampi na šlemovima.
"Vidjeli su se dim i isparavanje iz reaktora, ali ono što me je začudilo jeste stepen oštećenja oko samog reaktora", kaže Fukudome. "Svuda su bili djelovi polomljenih betonskih ploča, ograda... Sve je bilo izgužvano. Bilo je nemoguće da se normalno hoda od prepreka.
Podijelili smo se u grupe od po troje radnika. Prva grupa je u vatrogasnom vozilu otišla što se bliže moglo moru, da bi osigurala da voda poteče kroz šmrkove. Ali, put je bio prekriven otpadom, morali smo da idemo pješke i nosimo šmrkove u rukama.
Kada smo sve povezali, prebacili smo šmrkove do vozila koje se nalazilo najbliže reaktoru. I voda za hlađenje je potekla".
Osim gas-maski ("zbog njih smo morali da vičemo da bismo se čuli"), ovi ljudi su nosili svoje obične, narandžaste uniforme, ispod kojih je bilo još jedno, tanko, radno odijelo, a preko njihove lične garderobe. U više smjena, proveli su 26 sati u blizini reaktora.
"Znali smo da ima radijacije, ali ne i kolika je. Kada smo odlazili na odmor, mjerili su količinu ozračenosti naše uniforme, i kako je ona bila previsoka, odlagali smo je u specijalne plastične kese.
Poslije toga su nas opet "mjerili", i tada je rezultat bio takav da su nas pustili da prođemo", nastavlja ispovjest Fukudome.
"Da li se osjećam sigurno poslije svega? Možda izgleda čudno, ali vjerujem da sam u redu. Dok je moja odjeća uvjek bila ozračena, moje tijelo to nikada nije pokazivalo na brojaču."
"Samuraji Fukušime" odmaraju se na brodu koji je ukotvljen nekoliko kilometara dalje. Brod ima generator za struju, vodu, kuhinju, kabine za tuširanje i spavanje, biblioteku za opuštanje...
Ali, ovdje ne vlada atmosfera opuštenosti. Tišina je, i niko i ne pokušava da razgovara za vrijeme jela. Prema svjedočenju novinara "Telegrafa", svaki razgovor sa ovim ljudima počinje i završava se pričom o mraku u kojem su radili, kao i o strahovanjima. Jer, hrabrost koju iskazuju ne znači odsustvo straha.
Pored vatrogasaca, iz Tokija su i radnici na električnim instalacijama. Oni što su uspjeli da prošlog utorka prvi put povežu kablove i povrate struju. I oni imaju samo osnovnu zaštitu, one iste gas-maske.
Specijalnu zaštitnu odjeću nosi ovih dana u Fukušimi samo tim od oko 30 specijalaca koji svo vrijeme provode u neposrednoj blizini reaktora.
Za ostale nema nijednog od ovih specijalnih zaštitnih odijela, oni nose odjeću iscijela, "od glave do pete". Podsjećaju na radnike u fabrikama sa hemijskim proizvodima ili na pčelare.
Poslije svake posjete reaktoru, sve to se baca. Odijela sprječavaju da radioaktivne supstance stignu do tijela, ali nisu "štit" za mnoge vrste radijacije. Zato su možda najbolja zaštita za ove radnike dva mala indikatora radioaktivne aktivnosti koje nose sa sobom.
"Naša najveća nada je da nismo predugo na opasnim mjestima da bi to moglo da izazove negativne posljedice. Ostaje nam samo da vjerujemo da je tako.
Ja sam uplašen. Stalno. Ali istovremeno znam koliko je važno da se sve ovdje uradi. I to mi daje snagu", kaže radnik koji ne želi da mu se pominje ime.
Pored uspostavljanja struje i hlađenja, treći veliki zadatak koji ovi samuraji imaju jeste da se sistem nuklearke vrati pod kontrolu. Vođa onih koji to pokušavaju je Nobuhide Suzuki.
"U početku nas je bilo samo desetak, a sada nas je 30, što omogućava i da se odmorimo. Zbog opasnosti od izlaganja radijaciji, u početku su smjene trajale maksimum dva sata", priča on. "Ima dosta nervoze u timu, ali svi znaju da moramo dalje. Svi osjećamo težinu na plećima. Pa, cio svijet gleda u nas sa nadom. To stvara osjećaj da niste sami.
Većina radnika ovdje u Fukušimi sada radi najviše po nekoliko sati, a zatim se povlači "na sigurno". Iako je više stotina ljudi uokolo, samo nekolicina su specijalci koji jedini mogu da dovuku vodu, spoje struju ili pokrenu cio sistem nuklearke.
Niko od njih nije vidio porodice od trenutka kad su stigli. Mejlovi su najčešći način komunikacije.
"Svi su veoma zabrinuti. Samo jedanput sam uspostavio sa njima kontakt telefonom, ali moja žena je bila isuviše uznemirena da bi mogla da razgovara", kaže Suzuki.
Naziv "50 samuraja iz Fukušime" odnosi se samo na "čvrsto jezgro", one koji su rizikovali živote da spriječe nuklearnu katastrofu pošto su se približili najugroženijim mjestima, gdje je radijacija najveća. Ali, u cio projekat je uključeno više stotina ljudi koji rade po smjenama, pišu "Novosti".
(MONDO)