Britanski javni servis cijelu emisiju je posvetio (ne)tačnom značenju akronima "OK".
"OK" je engleski izraz koji se, identično izgovoren, pojavljuje gotovo u svim krajevima i svim jezicima svijeta, premda se teško može reći da je riječ, a ne zna se pouzdano ni kako je nastao.
Bilo da se nalazite u Kini, Indiji, Velikoj Britaniji ili Italiji, dovoljno je da kažete "OK" i značenje ovog afirmativnog izraza biće svima jasno.
Do nedavno isključivo kolokvijalnog karaktera, kako u zemljama engleskog govornog područja tako i u ostatku svijeta, čuveni akronim se danas može ne samo čuti iz usta šefova država i vlada već i naći na stranicama književnih djela nagrađenih Nobelovom nagradom.
Nevjerovatna sudbina za riječ koja je po nekima nastala iz pogrešnog "spelling"-a. Naime, akronim se prvi put pojavio u jednom članku objavljenom daleke 1839. godine u listu Boston morning post u kojem se govori o osobi koja kaže "OK", skraćeno za "oll korrect", zapravo "all correct" (sve je u redu) kako se taj izraz ispravno piše. Greška nije bila nimalo neuobičajena za to vrijeme kada je bilo malo onih koju su znali da čitaju i pišu.
Postoje, međutim, i druge teorije o nastanku akronima "OK" i one ne potiču sve iz Amerike. Naime, na jeziku Aristotela "ola kala" znači "sve je dobro", a čak su i Grci imali običaj da skraćuju taj izraz u "OK". U Njemačkoj se "ohne Korrektur", u prevodu "bez ispravke", takođe skraćuje na isti način. Šveđani, pak, koriste izraz "och aye" (o da), koji se izgovara baš kao "okay", te i nije potrebno skraćivati ga.
Britanski javni servis BBC je nedavno posvetio čitav jedan prilog slavnom akronimu.
"To je veoma neobična riječ koja zvuči kao skraćenica, akronim. Ali, upravo bi njen čudan izgled mogao da bude razlog njene velike popularnosti", objašnjava se u emisiji u kojoj voditelj posebno ističe zaobljenost glasa "O" i izduženost glasa "K".
Bilo kako bilo, izraz "OK" se danas može čuti i pročitati gotovo svuda. Za američkog predsjednika Baraka Obamu, on je postao gotovo uzrečica, a počeli su da ga koriste i britanski puristi, poput Dejvida Kamerona. Oni koji su čitali "Put" Kormaka Makartija nisu mogli, a da ne primijete seriju dijaloga između oca i sina koji se završavaju jednim "OK".
(Tanjug)