Petar Nikolić iz Izbišnice nema ni kompjuter, ali je jedini u državi koji pokušava da pobroji sve srpske ginisovce
Da su inat, glupost i nemar mjerljive kategorije, emisari „Ginisove knjige rekorda" bi dočekali penziju u Srbiji pokušavajući da ih popišu, i u tom slučaju ovo bi bio sasvim ozbiljan analitički tekst.
Ovako, evo nas usred njive, gledamo kako se u daljini žute ambari i čekamo da „najviši funkcioner" ginisovog ćitapa slavnih za Srbiju Petar Nikolić dođe službenim vozilom po nas. Sreća da je to, koliko vidimo, onaj bicikl „sa šipkom" pa će moći iz samo dve ture da nas prebaci do centrale.
"Pero, ti li si?",- pozdravljamo krupajliju što, vidjevši nas da mašemo, udara po kontri, ostavljajući za sobom oblak prašine i sagorjelih oktana automobila s kojim se mimoišao na drumu.
"Zvrnd, zvrnd, zvrnd", a, nema sumnje, on je, prepoznajemo zvonce službenih mašina.
Selo Izbišnica, opština Vršac, dani istraživačkog novinarstva doveli su nas tu. Zašto? Zato što su svi pokušaji da dođemo do validnih zvaničnih informacija o srpskim ginisovcima, završavali na nekakvim XXX sajtovima. Riječju, Srbija ima nekolicinu rekordera fenomena, ali nema pojma ko su oni!
Dakle, na Petra nas je uputio Slaviša Pajkić iliti Biba Struja, naš dvostruki ginisovac, pošto smo ga pomalo zatekli pitanjem: „Je l' postoji Ginis Srbija? Da li se time iko bavi?"
"Petar iz Izbišnice, evo vam telefon"- tako je počelo, a evo, traje na puteljku koji vodi negde u kraj sela. A, tu, skraja, još jedan nabrekli ambar, do njega kuća, a na kući tabla.
- Udruženje građana „Ginisovi rekordi" - značajno Petar podvlači prstom svaku riječ na njoj kao da smo na pregledu kod oftalmologa. Provodi nas dvorištem do kabineta, a u dvorištu još funkcionera, čini se: starmajka, baka i neki majstor, došao, kaže, da polijepi pločice.
"Je l' za Ginisa ili za dnevnicu?", pitamo, ne odgovara.
Evo nas konačno u službenim prostorijama, naoko nalik trpezariji s kaučom po strani da se čovek odmori poslije jela i mlakom bubnjarom uz njega.
"Jednostavno, takav sam, avanturista, sportista i fanatično posvećen pomjeranju granica ljudskih mogućnosti, pa sam se, valjda logično, zainteresovao i za Ginisa i rešio da osnujem ovo udruženje da na jednom mjestu okupim one slične sebi, spremne da postave ili sruše neobične rekorde, trgnem djecu da se bave sportom, a i da oni koju su se već upisali svojim rekordima u istoriju imaju nekakvu organizaciju koja misli na njih", veli dok preko stola natače zvanično piće ove časne institucije: šljivovicu, dabome.
"Znači, tvoj kompjuter krije tu famoznu arhivu srpskih ginisovaca? Imaš li neki direktni kontakt sa zvaničnim predstavnicima „knjige"? Mejl, nešto? Mislimo, ako nama sad padne na pamet da oborimo neki postojeći rekord, tebe kontaktiramo a ti njih?" zbunismo Petra ovim pitanjem, stade, gleda nas kao da smo zalutali u njegovu kuću.
Naime, njegov „link" sa šefovima radi samo za vedrih dana bez vjetra, kada može da se popne na ambar i s vrha vikne: „Giniseeee, eeeee!"
"Kakav, bre, mejl?! Pa, ni kompjuter nemam, selo je ovo! Imam ove isečke iz novina. Do njih četiri-pet naših ginisovaca došao sam preko sto jada, ali su rado prihvatili da budu počasni članovi udruženja. Kad mi treba nešto da iskucam i zvanično pošaljem opštini, ovima-onima, odem u komšiluk, kod dječurlije koja ima računar pa ih zamolim da mi to urade", upućuje nas u tajne službene korenspodencije s centralom na „ostrvu".
"A, direktan kontakt... imam... evo ga, piši: tri dupla v, guinessrecord... ", otvori jednu od tri knjige rekorda (2005. 2006. 2007. godina) koje mu je komšija gastarbajter donijeo iz Austrije „al' samo na pozajmicu", pa čita s dna stranice.
"Pih, ubi me što sam informaciono nepismen i ne znam jezike, drugačije bi sve ovo bilo. Ima toliko zanimljivih srpskih rekorda vrijednih Ginisa, ali nema ko da nam pomogne! Predam opštini molbu da novčano pomogne da održimo takmičenje u ovom ili onom, a oni, vide čija je, kažu: „A, Pera Ginis, batali", i ćušnu je u neke fioke! Evo, nedavno smo organizovali takmičenje u bacanju čizme iz trzaja u stojećem stavu, postavljen je novi državni rekord od 16 metara, a pobjednik je dobio samo majicu s natpisom udruženja, za toliko smo imali", vajka se Pera.
"To jeste propust, s obzirom da je postavljen novi nacionalni rekord! Koliki je bio stari, a kolika je norma za Ginisa?", pitamo, logično.
"Pa, stari nije ni postojao. Mogli su da bace i dva metra, bio bi rekord. A, za Ginisa treba više od 30 metara"; odgovara iskreno.
Dobro, od nečeg se mora početi, pokušavamo da „otresemo pepeo" kojim ga bez zadnje namere posusmo prethodnim pitanjem. Jer, Petar je možda i osobenjak i čudak i zanesenjak, ali samo utoliko jer je čistog srca udario na jednu od vjetrenjača, kakvih je u Srbiji onoliko!
Dokle - do Ginisa, vjerovatno...
Najnoviji rekordi
Najstarija mlada na svijetu (105 godina)
Najskuplja porcija sladoleda (12.000 funti)
Najduži pas na svijetu (2 m i 32 cm od njuške do repa)
Najstarija osoba na svijetu (Edna Parker, 114 godina i 115 dana)
Najmasovnija pres konferencija pod vodom (61 novinar)
Najbrža pričalica na svijetu (655 reči u minuti)
Najbrži izlazak iz kofera (7,04 sekunde)
Najstarija DNK (800.000 godina)
Srpski rekorderi
Vesna Vulović, bivša stjuardesa Jata "slobodan pad" 10.160 metara
Slaviša Pajkić čovjek struja dva rekorda
Miodrag Stojanović Gidra trbušni sklekovi
Branko Vuković čovjek od gume
Vlada Velimirov 6.360 sklekova za tri sata i 27 minuta
Nebojša Karalić vožnja sportskim invalidskim kolicima
(MONDO/foto "Press")