Salu „Makedonija”, koja je opremljena u etno-stilu, često je birala Karla del Ponte prilikom svojih posjeta srpskim državnim zvaničnicima
Kustos Palate Srbija otkriva kako mu je Radomir Naumov pomogao da opreme kabinet, sa kojim ministrom pije kafu i zašto je Karla del Ponte voljela Salu Makedonija
Jedino u Titovom kabinetu duva promaja
“Brankov most” ide u Ministarstvo za infrastrukturu, odlučio je jednog jutra sredinom prošle nedjelje Slavomir Anđelić, kustos Uprave za zajedničke poslove republičkih organa u Palati Srbije, dok je brisao prašinu sa slike. I prije nego što ga je posjetila novinarska ekipa „Politike”, djelo Nikole Hadži Ristića bilo je spremno da ukrasi zid kabineta Milutina Mrkonjića, ministra za infrastrukturu u Vlajkovićevoj ulici.
“Treba da opremim ministrov kabinet i telefonom sam mu objasnio kako izgleda slika i njemu se dopalo. Kasnije su se u njegovom ministarstvu predomislili i najvjerovatnije će slike nabaviti iz Narodnog muzeja “, objašnjavao je Anđelić, čiji je posao, između ostalog, i da poslije smjene vlasti uredi radni prostor novih stanara bivše zgrade Saveznog izvršnog vijeća.
O hirovima i prohtjevima onih koji su se u zgradu uselili prije nekoliko mjeseci ne želi da govori, ali je zato pohvalio skromnost Snežane Marković-Samardžić, ministarke sporta i omladine.
“Ona gotovo da ništa nije tražila. Nikakve izmjene, niti premještanja umjetničkih djela iz njenog kabineta. Nisu oni uopšte zahtjevni. Ponekad me i iznenade koliko su prilagodljivi. Radomir Naumov, bivši ministar vjera, mi je, čak, pomagao da mu opremim kabinet. Priznao sam mu da mi je zbog toga bilo neprijatno, ali on je insistirao i rekao da mu je to zadovoljstvo. Skroman je i ministar Rasim Ljajić sa kojim vrlo često popijem kafu“, kroz smijeh objašnjava naš sagovornik.
Kaže da bez obzira na priče kako je bivša Palata federacije prazna i kako tu ima mnogo slobodnog kancelarijskog prostora, ovom zgradom ne duva promaja.
“Sve kancelarije su popunjene. Ovde je smiješteno svega nekoliko ministarstava, ali zato su mnoge pomoćne službe ostalih ministarstava raspoređene u ovoj zgradi. Jedino je Titov kabinet prazan. Tu niko nije želeo da se useli“, konstatovao je sagovornik.
Oni koji su u SIV-u radili dok je Josip Broz bio živ, kažu da ni on nije mnogo boravio u svom kabinetu. Tu je, dodaje Anđelić, dolazio kada je primao različite strane delegacije, uglavnom je boravio na Dedinju.
“Bilo kako bilo, sve je ostalo nepromenjeno još iz tog vremena“, govori Anđelić dok nas sa obezbjeđenjem uvodi u prazan Titov kabinet.
Na Titovom stolu se još nalazi njegova mastionica, a na terasu, sa koje je bivši sin naroda i narodnosti posmatrao Dunav, gotovo da više niko i ne izlazi.
Anđelić kaže da je uvjeren da u ovu zgradu mogu da stanu svi ministri Vlade Republike Srbije, ali ako bi se pomoćne službe izmestile na neku drugu lokaciju.
U zgradi u kojoj radi, našeg sagovornika bije glas da zna gdje se svaka slika, fotelja ili komad namještaja nalazio u poslednjih 15 godina. Mnogi zaposleni u SIV-u mogli bi da se opklade da Anđelić zna ime autora bukvalno svake slike, freske, tapiserije ili skulpture. Anđelić ističe da je obišao mnoge svjetske građevine, ali kompozicija od bijelog kamena u obliku latiničnog slova „H” sa dva bočna krila za njega predstavlja dragulj savremene arhitekture.
“Ma, kakav Ermitaž u Sankt Peterburgu. Te dvije zgrade ne mogu da se upoređuju. Ne kažem da Ermitaž nije lijep, ali on je istorija, prošlost. Ova palata, bez obzira na to što je svjedok brojnih istorijskih događaja, predstavlja sadašnjost i budućnost. Arhitektura je nekako laka i pročišćena, vazduh je ovdje svjež i ljeti i zimi, iako nema klima uređaja, prozori u kancelarijama su veliki“, oduševljeno je opisivao Palatu Srbije naš sagovornik.
Dok je novinarsku ekipu uvodio u najveću salu, koja je ranije nosila naziv “Jugoslavija”, ali ju je istorija prekrstila u “Srbiju”, Anđelić je prstom pokazivao prema plafonu.
“Ovaj luster ima 4.300 sijalica. To sam saznao od jednog električara “, ponosno je istakao.
Godinama kopajući po dokumentaciji, ali i u razgovoru sa graditeljima ove palate u Bulevaru Mihajla Pupina, Anđelić je saznao mnoge zanimljivosti.
“Grupa arhitekata, koja je nedavno bila ovde u posjeti ostala je zatečena kada sam im rekao da je ovu zgradu, čija je izgradnja počela još 1947. godine projektovao Mihajlo Janković, a ne Vladimir Potočnjak. Istina je da je osnovni projekat bio njegov, ali ga je smrt 1952. godine omela u ostvarenju ideje. Njegov projekat je Janković kasnije razradio, dopunio i sproveo u djelo“, navodi Anđelić dok goste uvodi u jednu od hala koja nosi naziv po bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji.
“ Svaka država ima svoju salu. Interesantno je da su zemlje same opremale te prostorije, pa se tako u Sali „Hrvatska” nalazi freska koja simbolizuje dalmatinski kamen, a na zidu u Sali „Bosna” visi tapiserija koja simbolizuje bosansku šumu. Inače, Salu „Makedonija”, koja je opremljena u etno-stilu, često je birala Karla del Ponte prilikom svojih posjeta srpskim državnim zvaničnicima. Sviđala joj se i Sala „Slovenija”, takozvana Plava sala“, prisjećao se kustos, dodajući da gosti ponekad sami biraju gdje će se sastanak održati.
Na ulazu ispred Sale “Makedonija” na foteljama koje su u ovu zgradu unijete još pedesetih godina sjedelo je nekoliko čistačica.
“I mi smo nove u zgradi“, priznale su i odbile da pred novinarima ogovaraju nove stanare.
Anđelić kaže da se sa svakom smjenom vlasti uglavnom smjenjuje i pomoćno osoblje. Samo je on imun na političke promjene. Valjda zato što nije član nijedne političke partije. Odnedavno i turisti mogu besplatno da obiđu ovu palatu. Potrebno je samo da Službi obezbjeđenja pošalju dopis što je dovoljna ulaznica da ih Anđelić prošeta dugačkim mermernim hodnicima, pokaže pozlaćene stubove i kristalne lustere u obliku stalaktita i stalagnita.
“Nedavno sam imao vrlo čudan zahtjev. Javio mi se stariji gospodin koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao vojnik u uniformi, pozirao zasliku Đorđa Andrejevića Kuna. Zajedno smo pronašli to djelo u foajeu Sale “Jugoslavija”, prisjećao se Anđelić kako je ovaj vremešni Beograđanin drugi put pozirao. Samo što su se pola vijeka kasnije i on i slika našli sa druge strane foto objektiva. Jedno mlado, drugo staro lice sada se smiješe sa fotografije u albumu ovog Beograđanina.
(MONDO)