Nije neuobičajeno da neko sebi za života podigne spomenik, ali da odredi godinu do koje će poživjeti, u najmanju ruku je neobično.
Nije neuobičajeno da neko sebi za života podigne spomenik, ali da odredi godinu do koje će poživjeti, i to ukleše na njemu, u najmanju ruku je neobično.
Slavko Petrović (77), penzioner iz Loznice, pored toga što je sam sebi podigao spomenik, odredio je 2012. kao godinu do koje "planira“ da živi.
U epitafu stoji: "Petrović Slavko, 1931-2012. Ovdje su posmrtni ostaci Slavka Petrovića. Za života obezbijedio sebi vječnu kuću.“ U dnu je uklesano srce probodeno strijelom, pa se može naslutiti da nije imao sreće u ljubavi.
"Pametan živi koliko hoće, a budala koliko mora. Računam, ako uspijem da živim do 2012. godine, dobro je. Ako se smrt desi koju godinu ranije ili kasnije, to nikoga neće interesovati. Stavio sam tu godinu jer nema ko da je dopiše kad umrem. S obzirom na moje zdravstveno stanje, možda ću završiti i prije, ali, ako poživim koju godinu duže - niti će mi ko suditi, niti će me ko tužiti", kaže Petrović za "Kurir".
Pošto nema nikoga, preduzeo je sve "neophodne pripreme“ za odlazak s ovoga svijeta.
"Dok sam pri svojoj pameti, moram da obezbijedim nekoga kome ću ostaviti novac za troškove sahrane i da mu dam instrukcije", kaže Petrović.
Odrastao je i živio u Beogradu. Imao je porodicu i sina rođenog 1956. godine. Bio je vozač u Saveznom SUP, zatim u GSP, a kasnije je taksirao sve do penzije.
"Imao sam suprugu, pastorku i sina, ali se ispostavilo da ni on nije moje dijete. Kad sam otkrio da me je žena varala, pokušao sam samoubistvo. Popio sam gomilu ljekova, a sudbina je htjela, jer nema smrti bez sudnjega dana, da naiđe moj sinovac iz Švajcarske, koji me je spasao", priseća se Petrović
Otišao je u Bosnu, u rodnu Pilicu, preko oglasa upoznao ženu iz Malog Zvornika i živio neko vrijeme s njom. Kada se i u nju razočarao, preselio se u Loznicu. Davao je oglas da traži ženu, ali više nije išlo. Kaže da ima povišen šećer, prostatu treba da operiše, a ni bubrezi mu nisu najzdraviji.
"Žao mi što ne mogu da popijem vino koje sam pravio od svog grožđa", kaže na kraju čika Slavko i poziva novinare "Kuriria" da dođu kada grožđe sazri, nadajući se da "neće poraniti“, misleći na epitaf sa svog spomenika.
(MONDO)