Poslije sedam godina provedenih u Srbiji, otac Dorotej otišao je na sjever u rodnu Švedsku da tamo širi pravoslavlje i okuplja pravoslavne vjernike
Plavokosi, plavooki mladić stigao je jednog hladnog februarskog dana na autobusku stanicu u Beogradu. Znao je samo da kaže "pomaže bog, vladika Lavrentije i Šabac". Odlučio je da u Srbiji počne svoj istinski pravoslavni život. Poslije sedam godina provedenih u Srbiji, vratio se u Švedsku i osnovao manastir Svete trojice.
"Moj otac je bio protestantski sveštenik, brat takođe, a sestra svira orgulje u protestantskoj crkvi. Činilo mi se da u toj našoj vjeri sve može i ovako i onako, nema istinskog slijeda Hristovog puta. Odlučio sam da potražim pravu, istinsku vjeru, koja drži čvrsto do Hristovog učenja. Čuo sam da je pravoslavlje baš ta izvorna hrišćanska vjera u kojoj se ništa nije promijenilo od Hrista do sada", kazuje za "Glas" danas iguman manastira Svete trojice otac Dorotej.
Manastir je smješten usred četinarske šume, prošarane brezama, na oko osam kilometara od grada Boroza i na 60 kilometara od Geteborga na jugu Švedske. Na deset hektara manastirske šume vode ne nedostaje, ima je čak i previše, pa mora da se drenira. Tu je i rječica, koja krivuda mirisnom šumom, a nedaleko je i jezero. Manastirski kompleks čine kapela, kuća za stanovanje, bašta i staklenik od dvadesetak kvadrata. U manastiru svoje vjerske dužnosti obavljaju iguman Dorotej, arhimandrit Gabrijel, koji je oca Doroteja uveo u pravoslavlje, kao i iskušenik Johanes, koga iguman već zove Jovan. Od njih trojice samo otac Dorotej govori srpski.
Otac Dorotej prati šta se događa s Kosovom. Poručuje srpskim monasima da ostanu tamo, jer pokrajina nije izgubljena, a izbjegle poziva da se vrate.
"Nije ovo prvi put da se nešto tako dešava. Primjer je i Kapadokija u Turskoj. Ljudi nisu išli u crkvu, nisu se okupljali oko svoje svetinje i sada tamo nema nikoga, ali vjera se čuva u crkvi. Ako mi ne idemo u crkvu, ko će onda da nam čuva vjeru i pravoslavlje."
"Srpski sam počeo da učim kada sam još 1993. godine na dvije nedjelje došao u Šabac. Tada sam služio svoj vojni rok i mogu reći da sam prvi pravoslavni Šveđanin koji je vojni rok završio u pravoslavnoj crkvi u Švedskoj. Kad sam u Srbiji, govorim, mislim, čak i sanjam na srpskom. Imao sam malo problema sa padežima, ali vremenom se sve savlada."
Po odsluženju vojnog roka, Dorotej Foršner, čije je svjetovno ime David, zamonašio se u manastiru Kaona kod Šapca. Tu je, kao i u manastiru Lelić, obavljao razna crkvena poslušanija, ali i držao parohiju, što podrazumijeva i sve crkvene obrede od krštenja do sahrana. Otac Dorotej kaže da se nije pokajao što je mlad odlučio da ide u monahe.
"Nisam se mnogo lomio o braku. U našoj porodici je četvoro djece. Svi osim mene su oženjeni, udati, majka ima sedmoro unučadi, ja sam bio višak i onda nije nikakav problem."
Kako dijete višak?
"Lijepo, višak", odgovara kroz smijeh. "Može da se da crkvi i bogu. Nije kao u Srbiji. Rode samo po jedno dijete i onda kada ono odluči da ide u manastir, to je kukanje, nesreća..."
Kaže da mu je u Srbiji sve bilo lijepo, osim klime. Ljeta su pretopla.
"Mislio sam da mogu da se naviknem. Radim u bašti, grije sunce, kažem, dobro grije, trpjeću. Počne da mi se vrti u glavi. Sjednem, vrtoglavica ne prestaje, vidim, moram da legnem. Onda mi je, čim dođe ljeto, iguman Milutin govorio - hajde bježi na sjever, dok ne prođe vrućina."
Poslije sedam godina provedenih u Srbiji, otac Dorotej otišao je na sjever u rodnu Švedsku da tamo širi pravoslavlje i okuplja pravoslavne vjernike. Kaže da ih u Švedskoj ima preko 130.000, od čega je oko 50.000 Srba. Ostali su Rusi, Gruzijci, Rumuni, Finci, Bugari. Tu su i Kopti i Sirijci, ali i Šveđani pravoslavci. Svake godine određeni broj Šveđana pređe u pravoslavnu vjeru, a njihov zemljak, pravoslavac otac Dorotej ima kritički stav o švedskoj pobožnosti.
"Ne može se reći da su Šveđani naročito pobožni. Problem je što su protestanti iskvarili svoju vjeru, pa narod nema povjerenja u crkvu. Potrebno je da prođe mnogo vremena da se ta vjera vrati. Oni mnogo prate šta se u svijetu događa, pa ako država nešto uradi, oni to odmah ubace u crkvu."
Otac Dorotej kaže da se u crkvu ubacuju pomodarske novine.
"Evo, dozvoljeno je da se homoseksualci vjenčavaju u crkvi. To je neprirodno. Cijela priroda učestvuje u stvaranju onoga što je bog stvorio, a kod osoba istog pola tako nešto je nemoguće, jer nema ploda. Evo još jednog primjera - protestanti ne koriste za pričešće vino, nego sok. I katolici su dosta toga izmijenili, ali mi pravoslavci nismo. Ne gledamo šta drugi rade, već čuvamo svoju vjeru", objašnjava iguman Dorotej.
(MONDO/foto Glas: manastir Kaona)