Usein Bolt pomjerao je granice mogućeg punu deceniju dok nije stigao u London gdje su mu se na oproštaju od atletike prvi put u karijeri dogodile dvije stvari - poraz i povreda. Postoji li objašnjenje, naročito za ovo drugo?
Olimpijski stadion u Londonu, za koji ljubitelji teorija zavjere tvrde da je moderan Iluminati spomenik sagrađen za Igre koje su prije pet godina održane u prijestonici Engleske, mjesto je na kojem je na tužan način završena jedna od najvećih karijera u istoriji atletika i sporta, uopšte.
Najbrži čovjek svih vremena, višestruki olimpijski i svjetski prvak, rekorder u sprintu na 100 i 200 metara i svakako jedan od globalno najomiljenijih sportista, Usein Bolt, doživio je u nedelju dana ono što mu se nije dogodilo od kada je prvi put pobijedio deset godina nedoraslu konkurenciju.
Prvo je izgubio veliku trku, kada ga je svojevremeno dopingovani i kažnjavani američki sprinter Džastin Getlin pobijedio u finalnoj trci na 100 metara, a onda se i povrijedio tokom posljednje trke u karijeri, finala štafeta na 4x100.
Bolt je, pokušavajući da nadoknadi prednost potom zlatnih Britanaca i srebrnih Amerikanaca, dodao gas kao poslednja izmjena i mišić noge nije izdržao.
S bolnom grimasom na licu (ne samo njegovom, pretpostavljamo da su milioni gledalaca širom planete osjetili neku vrstu bola u tom trenutku), Bolt se sručio na tartan dok je 66.000 navijača egzaltirano slavilo prvo britansko zlato ikada u štafeti 4x100 na svjetskim prvenstvima.
Ovakav epilog posljednje trke u karijeri 30-godišnje legende iz Šervud Kontenta, gradića na ostrvu regea, marihuane i mnogo brzih ljudi, Jamajki, bio je samo kulminacija pomalo otužnog Svjetskog prvenstva u atletici tokom kojeg su mnogi favoriti podbacili, a neki takmičari - poput Ivane Španović - doživjeli milenijumski rijetke nezgode u napetim borbama za zlatna, srebrna i bronzana odličja.
Dok domaćini atletskog Mundijala, Britanci, rezultate ispod svih očekivanja pripisuju "sve kvalitetnijoj brobi protiv dopinga" (zbog čega je bilo neprijatno čak i na Boltovoj oproštajnoj konferenciji za medije), oni koji su do dolaska na dom fudbalera Vest Hema bilježili sve bolje i bolje rezultate, pa onda doživjeli fijasko, imaju drugačiji ugao gledanja.
Konkretno, članovi štafete Jamajke, koja je u eri Useina Bolta bila neprikosnovena koliko i on sam, optužili su organizatore SP da su direktno doprinijeli da se najbrži svih vremena povredi u posljednjoj trci u karijeri.
Ne doživljavaju samo zvijezde atletike neprijatnosti i neadekvatan tretman kada doputuju u Englesku. Ako niste Rodžer Federer i Endi Marej dok šetate Vimbldonom, morate da se naoružate tolerancijom i strpljenjem kako ne biste izgubili fokus.
Kako?
Vrijeme je "po navici" bilo promjenljivo u Engleskoj u ovo doba godine (dobro, u svako doba godine), a temperature su prije i posle povremenih pljuskova u značajnoj mjeri varirale, naročito kada bi se nad Ostrvom spustio mrak (najatraktivnije discipline počinjale su oko 22 časa po lokalnom vremenu).
Mnogi sportisti, naročito oni iz tropskih krajeva, Afrike, Južne Amerike, Kariba, itd, navlačili su na sebe nekoliko slojeva opreme ne samo zagrijevajući se, već i cupkajući u hladnim hodnicima 608 miliona funti skupog zdanja čekajući da dođe red na njihovu disciplinu.
Režiseri TV prenosa u dogovoru sa sudijama i organizatorima morali su da poštuju strogi scenario, koji je bio itekako izmenjen u odnosu na neka prethodna velika atletska nadmetanja, tako da se događalo da takmičari u skoku u dalj, vis, troskoku, skoku s motkom, bacanju kugle, diska ili koplja, prave pauze dok traju - recimo - trke na 800, 1.500, 3.000 "stiplčez", 5.000, 10.000 metara, itd, što je uz spektakularna predstavljanja i izlaske na stazu "jedan po jedan" prilično odužilo čekanja između dva izlaska na zaletišta.
Teško da ćemo ikada saznati da li je to zaista bio razlog, ali jedna od teorija zbog čega se atletičarki Ivani Španović otkačio broj na leđima, odnosno pocijepao papir zakačen zihernadlom (opet ćemo staviti - !?), glasi da ga je sama oštetila oblačeći i svlačeći preusku trening majicu između svake od šest finalnih serija u ženskom skoku u dalj.
No, vratimo se Boltu.
Da se čovijek koji se nikada nije povrijedio na takmičenjima nije slučajno povrijedio baš u Londonu, posle kraha u finalnoj trci štafeta željeli su da ukažu mnogi članovi reprezentacije Jamajke, koja je i sama zabilježila istorijski loše rezultate.
Johan Blejk, koji je predao štafetu Boltu u finalu, bio je bijesan u razgovoru s novinarima.
"Držali su nas predugo u čekaonici. Useinu je sve vrijeme bilo veoma hladno. Zapravo, Usein mi je rekao: 'Johane, mislim da je ovo suludo, čekamo na naš red 40 minuta, dvije ceremonije dodjele medalja su obavili od kad smo došli ovdje", rekao je Blejk.
"Nastavili smo da se zagrijavamo i čekamo, zagrijavamo i čekamo, a onda smo vidjeli istinsku legendu našeg sporta, pravog šampiona, kako izlazi na stazu i doživljava onako nešto...", dodao je.
Omar Mekleod, koji je startovao za Jamajku, rekao je…
"Ovo mi cijepa srce. Dao sam sve od sebe kako bih doživio da se Usein oprosti zlatom, iako je to samo medalja. Srce mi se cijepa. Nisam mogao da vjerujem, u šoku sam, ovo je za mene gore od nevjerice".
Potom je dodao…
"Suludo je to što su uradili. Stajali smo oko 45 minuta napolju, nisam siguran ali mislim da su tri ceremonije dodjele medalja obavljene prije nego što su nas pozvali na stazu. Zaista smo se trudili da ostanemo zagrijani i održimo visok puls, ali nismo uspjeli. Nevjerovatno je šta se dogodilo, predugo smo čekali", rekao je Mekleod.
Druga izmjena, Džulijan Forte, takođe je bio u stanju šoka.
"Osjećam kao da se dogodilo meni lično. Kada sam vidio šta je bilo osetio sam užas u grudima", rekao je Forte.
Scena iz ciljne ravnine podijelila je one koji su u nevjerici gledali Bolta kako pada i one koji su skakali od sreće posmatrajući kako Adam Gemili pobjeđuje američki tim u vremenu 37,47, veoma skromnom ostvarenju u poređenju sa rezultatom koji je na istom mjestu, 11. avgusta 2012. godine, u finalu Olimpijskih igara ostvarila štafeta Jamajke.
Nesta Karter, Majkl Frater, Johan Blejk i Usein Bolt tada su drugi put popravili sopstveni svjetski rekord i kroz cilj prohujali u vremenu 36,84, što je i dalje daleko najbolji rezultat u jednoj od najatraktivnijih disciplina kakva sigurno nije zaslužila 40-minutni maltretman na temperaturama koje, u odnosu na maksimalne dnevne, padnu i za deset stepeni celzijusa u večernjim satima.
Dok se ne pokažu kao tačnim insinuacije britanskih novinara da je za sve kriv razotkriveni doping, aktuelna tema mogla bi da bude - da li je Internacionalna atletska federacija (IAAF) sposobna da vodi "kraljicu sportova" ukoliko njene najveće zvijezde čame u hodnicima pred finalne trke, završavaju u bolnicama zbog trovanja hranom u zvaničnim hotelima koje su domaćini odredili i gube zlatne medalje zbog zihernadli...