Vlade Divac je otkrio da je i u njegovo vrijeme bilo svađa u ekipi, da je primarno da OKS vrati ugled, kao i da ga je razočarala "njegova zemlja"...
Vlade Divac, aktuelni predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije i legenda srpske košarke otkrio je da su se i u njegovo vrijeme igrači svađali i obračunavali, ali da se to ni slučajno nije moglo primetiti na parketu.
Sa Sašom Đorđevićem, recimo, godinu dana nije razgovarao, a da to nisu znali čak ni njihovi saigrači u Partizanu!
"Saša Đorđević i ja praktično nismo razgovarali godinu dana, a da to niko u timu nije ni znao! Zato što smo na terenu bili kao braća. Nismo ni morali da razgovaramo, dovoljno je bilo da se pogledamo i sve smo se razumeli", rekao je Divac u intervjuu za "Press".
"Mi smo, prije svega, mnogo voleli taj sport, uživali u njemu. Bili smo talentovani ali, još važnije, bili smo i profesionalci. I nama se dešavalo da izađemo u diskoteku, da se posvađamo van terena, da se posvađamo na terenu, da pravimo slične gluposti, ali to nije uticalo na naše zalaganje na treningu ili utakmici".
Divac ne krije da je bilo i tuča.
"Pa, da, naravno, bilo je. Ali, to se događalo uglavnom u mlađim kategorijama. Kasnije, u Partizanu i reprezentaciji, nije bilo tako drastičnih slučajeva".
U reprezentaciji, kaže, situacija je bila drugačija.
"Sa reprezentacijom je bilo drugačije. Ona je bila iznad svega. Igranje za reprezentaciju, nama barem, bilo je mnogo više od sporta, više od života. Doček koji smo mi doživeli poslije osvajanja zlata u Atini, to nijedna druga reprezentacija, uvjeren sam, nikad više neće doživjeti. Imao sam kasnije i značajnijih rezultata, ali mi je ta medalja ostala najdraža u karijeri".
Kao predsjednik Olimpijskog komiteta tvrdi da se Srbija neće obrukati na predstojećoj Univerzijadi, ali da Beograd neće konkretno mnogo dobiti nakon tog takmičenja.
"Kao i uvijek, sve će to na kraju da ispadne super. Nećemo se obrukati. Ali, šta je poenta? Napravljen je toliki trošak, a društvu ništa neće posle te Univerzijade ostati. Kada sam ja '87. učestvovao na Univerzijadi u Zagrebu, taj grad je eksplodirao! Nikli su dvorane, bazeni, atletske staze... A mi smo mnogo novca potrošili da bi nam na kraju ostalo - šta? Okrečena Hala sportova?! Pa, ja sam igrao u toj dvorani!"
Nedavno je preuzeo kormilo Olimpijskog komiteta. On kaže da se osim predsjednika malo toga promenilo u OKS.
"Malo toga se promijenilo, ali je i malo vremena prošlo. Imali smo samo dve sednice Predsedništva, prva je bila konstitutivna, a na drugoj smo već počeli da radimo ozbiljnije stvari, da rješavamo neke konkretne probleme. Kako ove tekuće - gde ćemo usmeriti sredstva, gde ćemo naći sredstva i slično - tako i one na duže staze, poput rešavanja statusa Olimpijskog komiteta. To ne može za nedelju dana".
Bivši NBA as ističe da je primarni cilj da se izbore da Olimpijski komitet dobije status kakav zaslužuje u društvu.
"Iznenadio sam se kada sam video kakav zapravo status ima Olimpijski komitet u našem društvu. Niko nas ne pominje, nema nas nigde. Mi moramo da se izborimo da OKS zaista postane 'neko i nešto' u srpskom sportu! U suprotnom, sve ono što eventualno osvojimo u Londonu 2012. biće u stvari rezultat individualnog rada Đokovića i njegovih roditelja, ili Čavića i njegove porodice. Eventualno neka reprezentacija ako se poklopi, kao što je sada u Pekingu bio slučaj sa vaterpolom. U takvoj, dakle, situaciji, i jedna medalja bi bila fantastičan uspjeh!"
"Mi debelo kasnimo sa pripremama! Ako se želi medalja na Olimpijskim igrama, onda se mora uložiti u sportistu, najpre da bi se uopšte kvalifikovao za Igre, a onda i da bi tamo ostvario što bolji rezultat. A mi ćemo imati sredstva tek godinu dana prije Londona! Nećemo moći da utičemo na kvalifikacije, na veći dio priprema..."
Divac tvrdi da je novac glavna kočnica.
"Reći ću vam to ovako: Hrvatski olimpijski komitet ima šest ili sedam miliona evra, Slovenci četiri miliona, a mi 700.000 do 800.000! Eto gdje smo mi, a gdje su oni. Pričamo pri tom samo o okruženju. Nama bi, od države, bilo dovoljno pola onoga što imaju Slovenci, a mi bismo u Komitetu, preko sponzora i ličnih poznanstava, obezbijedili još toliko. To bi bilo dovoljno".
"Sva bi sredstva bila uložena u infrastrukturu i razvoj mladih sportista. U one koji sada imaju 17 ili 18 godina, a koji će u Londonu imati 21, 22, pa u Čikagu 25, 26... Onda možete da računate na rezultate".
(MONDO)