Žarko Paspalj i Predrag Danilović su bili gosti tribine Ekonomskog fakulteta koju je organizovallo Sportsko društvo Ekomen
Jedan je odrastao u Pljevljima i Podgorici, a drugi u Sarajevu. Kao igrači su osvojili uglavnom sve, dosanjali su sve snove uključujući i NBA, postali žive legend, kultni heroji…
Međutim, za Žarka Paspalja i Predraga Sašu Danilovića jedan pehar je poseban. Pehar osvojen u finalu Evropskog prvenstva 1995. godine u Atini.
“Bila je to najdraža titula i uvijek će biti! Zbog svega, specifične situacije, embarga, a jedva smo prošli kvalifikacije kada je baš Paspalj pogodio dva slobodna protiv Bugarske”, rekao je Danilović na tribini Ekonomskog fakulteta, koju je organizovalo Sportsko društvo Ekomen,
“Jedno i to jedva”, kroz smijeh ga je ispravio Paspalj.
Nastavio je predsjednik Košarkaškog saveza Srbije o nezaboravnom finalu 1995. sa Litvanijom...
“Osvojili smo EP sa deset pobjeda u isto toliko mečeva i tada postali prvi koji su dočekani na čuvenom balkonu u Beogradu”.
A na tom čuvenom balkonu se prvi put pjevalo ‘Sad si uz’o trofej Paspalje’…
“Naravno, složio bih se da je Atina bila najljepši trenutak naših karijera. Bili smo jači i od zvižduka grčke publike”.
Osim Atine, bilo je još mnogo velikih trenutaka u reprezentativnoj karijeri čuvenog tandema. Jedan od njih svakako je i finale Olimpijskih igara u Atlanti 1996. protiv drim - tima.
“Možda bismo ih mučili i preko 30 minuta da sam ja odigrao bolje”, nasmijao je sve Danilović.
“Ali zato je Paspalj bio fenomenalan. Bili smo opušteni, čak smo u tunelu pred meč igrali mali fudbal i imam osjećaj da su nas Amerikanci, koji su možda znali za Paspalja, Vlada Divca i mene, gledali kao veselu grupu građana”.
Među prvima sa ovih prostora koji su otišli u NBA bio je Žarko Paspalj. Iako se nije naigrao u San Antonio Sparsima, ne žali mnogo zbog toga.
“Bio je to zanimljiv period mog života, a da li sam igrao ili ne možda je za analizu. Ono što je najbitnije je da sam tamo upoznao čovjeka koji mi je ostao veliki prijatelj Grega Popovića”, podsjetio je Paspalj na poznanstvo sa velikim trenerom Sparsa, koji je tih godina bio asistent u klubu iz Teksasa.
Simbol evropske titule Partizana 1992. bio je tandem Predrag Danilović - Aleksandar Đorđević. Momci koji su se perfektno razumjeli na terenu iako su tada bili u svađi van njega.
“Iskreno ne sjećam se zbog čega smo se posvađali, ali znam kako smo ponovo počeli da pričamo. Bilo je to na poluvremenu polufinala Evrolige 1992. protiv Filipsa iz Milana kada mi je Sale prišao i rekao kako jedino ja mogu da riješim taj meč. Na sve to sam se 'napalio', a ostalo je istorija”, objasnio je Danilović, koji je na tom meču upisao 22 poena, deset skokova i tri asistencije.
Danilović je kroz igračku karijeru bio cimer sa Željkom Obradovićem, da bi potom legendarni Žoc sa parketa otišao u trenere i Partizanu donio krunu 1992.
“On se od početka postavio kako je trebalo, naravno ne sa visine. A rezultat ste vidjeli. U svakom slučaju još dok smo bili saigrači, svi smo znali da će Željko da bude vrhunski trener, jer je nakon svakog meča i treninga zapisavao sve što je bilo bitno”.
Jednog pamtimo kao sigurnu ljevicu, drugi je bio jednako mirne ruke, ali i super atraktivan -
uostalom svi klinci iz devedesetih su na svom zidu imali poster Danilovića koji u Atini zakucava preko 2,21 visokog Litvanca Arvidasa Sabonisa.
“Poslije tog zakucavanja sam mogao da završim karijeru, jer su ljudi najbolje to zapamtili. Možda je i vrijedilo”, istakao je Danilović.
O perfektno šutu lijevom rukom Paspalj je rekao...
“Mislim da je to kombinacija talenta i bezbroj šuteva iz ovog parka (Njegoševog) u blizini”, rekao je Paspalj, čija je velika priča krenula iz Budućnosti.
“Uvijek se sjetim ljudi koji su mi bili veoma bitni tokom mojih prvih košarkaških koraka, kada sam ušao u prvi tim Budućnosti poput braće Ivanović (Dragan i Duško), Gorana Bojanića, Nikole Antiće, Slavenka Rakočevića i mnogih drugih. Tolika količina volje i energije morali su ostaviti na mene kao klinca veliki utisak. Oni su značajno uticali na moj razvoj”, jasan je Paspalj.