Život je previše kratak da bi Ronaldo gubio finala, ali u isto vrijeme valjda nije toliko surov da Bufona ostavi bez titule prvaka Evrope. Nismo pisali o novcu i statistici, jer to nije fudbal...
U gradu koji je svijetu podario fudbalera Rajana Gigsa, atletičara Kolina Džeksona, čuvenog pirata sera Henrija Morgana i muzičku senzaciju "Underworld", u subotu od 20.45 - kada vrijeme zvanično bude zaustavljeno u ovom delu Univerzuma - sudariće se dvije drevne fudbalske dinastije.
Jedna naviknuta na slavu, fanfare i zlato, druga koju nisu ubili i obeshrabrili brojni porazi na borilištima širom kontinenta.
"Kralj" protiv "Stare dame".
Pod svodovima pokrivenog "Milenijum" stadiona u prijestonici Velsa, Kardifu, o najvažnijoj tituli u evropskom fudbalu odlučivaće vojska sa najviše trofeja i ona sa najviše izgubljenih finala: Real Madrid – Juventus.
Bez obzira na to što se Madrid navikao na pobjede u finalima, pa nestrpljivo čeka 12. titulu prvaka Evrope, nevezano za to što Torino strijepi od petog uzastopnog poraza u finalima iz kojih je Juve samo dva puta vraćao 7,5 kilograma težak trofej u Pijemont, teško ćete pronaći ovako važnu utakmicu u kojoj se izlizana sportska fraza, ona u kojoj su šanse 50-50, može smatrati vjerodostojnijom.
Jednostavno, u finalu UEFA Lige šampiona za sezonu 2016/17 ne samo da će se sastati najdominantniji klubovi iz dvije najuspešnije fudbalske lige u Evropi, već su to dva ponajbolja sastava ove sezone, koja su prije prolaska kroz "Lamanš" osvojila Primeru i Seriju A i, usput, uspjela da bez velike drame, produžetaka, penala... izbore mjesto u poslednjoj utakmici u sezoni.
Juventus ove sezone nema poraz u Ligi šampiona i odigrao je 180 minuta sa Barselonom bez da je primio gol od navale koja nije odigrala sezonu bez 100 i više postignutih golova. Mrežu koju čuva Đanluiđi Bufon, a ispred kojeg su gardisti Đorđo Kjelini, Leonardo Bonući i Andrea Barzalji, teško je zatresti i sa spoljne strane.
Tim Masimilijana Alegrija od goriva troši iskustvo, hladnokrvnost, klasu pojedinaca i prkos, koja svijetu želi da kaže da su porazi u finalima 1973, 1983, 1997, 1998, 2003. i 2015. samo ojačali štit "Stare dame", koja neće odustati ni ukoliko u reprizi amsterdamskog finala od pre 19 godina doživi još jedan mat od "Kralja".
Real Madrid ove sezone ima priliku da postane prvi tim još od Milana 1989/90, čuvenog taktičara Ariga Sakija, koji je uspio da odbrani titulu prvaka Evrope, a da bi u tome uspio trener sa godinu i po dana staža, Zinedin Zidan, uspješno je sprovodio rotaciju tima koji nije selektirao i koji je pojačao dovođenjem samo jednog igrača - Alvara Morate - upravo iz Juventusa.
Taj tim pokreće kerozin u venama Kristijana Ronalda, čovjeka koji je ekskluzivno pravo na aroganciju i neprijatnu dozu samopouzdanja stekao mukotrpnim dugogodišnjim odricanjima kojima je zarazio sve oko sebe i natjerao ovu generaciju fudbalera Reala da ni ne pomisli na to da su lisabonska "La Decima" i milanska "La Undecima" pokriće za eventualno odlaganje "La Duodecime".
Život je previše kratak da bi Ronaldo gubio finala, ali u isto vrijeme nije valjda toliko surov da Bufona ostavi bez pehara za čiju je izradu švajcarskom umetniku Jergu Štadelmanu bilo potrebno 340 časova pedantnog rada…
Neko će sa čežnjom i bezbedne udaljenosti gledati kako ovaj drugi podiže "ušatog", ali ko? Ne tražite od nas taj odgovor! Slagali bismo vas kada bismo rekli da znamo.
Znamo samo da ćemo pokušati da zapamtimo svaki potez utakmice čiji je scenarista zaslužio "Zlatnu palmu", bez pogovora.
Veliko hvala onome ko je smislio da baš Zidan, živa legenda Juventusa, ima priliku da osvoji više titula prvaka Evrope nego što ima godina staža u trenerskom poslu i da, u isto vrijeme, učini klub iz kog je došao u Madrid zvanično najvećim gubitnikom u istoriji finala KEŠ i LŠ.
Ne znamo samo kako se dosjetio da pruži šansu Gonzalu Igainu da golovima kaže "hvala" Realu što je baš on bio višak u potrazi za timom koji će prekinuti dominaciju Barselone.
Ako sretnete onoga kome je palo napamet da Gareta Bejla optereti povredama baš u sezoni u kojoj će najveća utakmica biti odigrana na nekoliko stotina metara od mjesta gde je rođen, krenuo u školu i napravio prve fudbalske korake, a da se onda njegov tim i plasira u to finale i on nedovoljno oporavi za isto... pozdravite ga i recite mu da i nema neki smisao za humor.
Ukoliko ste negdje pročitali kako je moguće da u periodu od dvije godine jedan klub izgubi jednog od najvećih italijanskih fudbalera svih vremena, potom i zvanično najskupljeg igrača u istoriji fudbal, ostane i bez jednog od najtraženijih vezista svijeta, kao i jednog od najopasnijih napadača Evrope u poslednjoj deceniji i sa svega trojicom startera iz Berlina 2015. stigne u Kardif 2017, usput i zaradi novac... recite nam da se i sami u to uvjerimo.
Možda ste primijetili da nismo pominjali premije, bonuse i TV prava, čak ni suvu statistiku koja kaže da su Real i Juventus jedan drugog pobjeđivali po osam puta, uz dva remija, to nije slučajno - ne zanimaju nas te stvare jer nisu razlog zbog kojih volimo fudbal.
Volimo ga, jer "živi nismo" da vidimo Zidanovu i Alegrijevu startnu postavu, koreografije iza gola, kako će Juve pratiti Ronalda, šta će sledeće uraditi Isko, može li Alveš u jubilarnom 100. nastupu u Ligi šampiona ponovo da se naruga Ramosu, kao što je to radio u plavo-crvenom dresu ili će gledati kako ovaj centarfor u koži štopera postiže gol i u trećem finalu Lige šampiona…
Najveća greška za Italijane bila bi pomisao na to da je Realova odbrana loša i da rival nema šta da traži kod prekida. Najveža greška za Špance bila bi pomisao da je Juve samo odbrana i da tamo nema igrača koji jednim potezom može da riješi utakmicu.
Zato je 50-50.
Zato smo nestrpljivi!
Zamislite kako se osjeća onih 66.000 srećnika koji će sve to posmatrati uživo…
P. S. Utakmicu sudi njemački arbitar Feliks Brih, čija će rezerva biti srpski sudija Milorad Mažić, za slučaj da se 41-godišnji doktor pravnih nauka iz Minhena daleko bilo... povrijedi.