Legendarni centarfor napustio Milan. Od navijača se oprostio emotivnim oproštajnim pismom, u kome se sjetio i duela sa Crvenom zvezdom.
"Najgori vrhunski igrač u istoriji" otišao je iz (još par dana) aktuelnog šampiona Italije.
U redovima "roso-nera" proveo je 11 godina, odigrao 296 utakmica i postigao 125 golova. Poslije toliko vremena smatra da je došao vrijeme za rastanak.
Navijačima je napisao oproštajno pismo, u kome se prisetio svih lijepih momenata u dresu Milana. Prenosimo ga u cijelosti:
"Prvo i najvažnije što želim da vam kažem je da sam igrao i pobjeđivao za Nas. Igre i pobjede bez podjele emocije ne znači ništa, ali vi i ja, mi, sve smo činili zajedno. Nadali smo se, trpjeli, slavili i radovali. Podizali smo trofeje i osvajali titule zajedno u srcima. Uvijek smo bili na istim talasnim dužinama i to niko nije mogao da nam oduzme.
Dragi navijači Milana, kada sam stigao u klub vi to niste ni znali. Sjedio sam u hotelskoj sobi i nisam mogao da izađem kako ne bih ugrozio pregovore Juventusa i Milana. Prvih nedjelja i mjeseci proučavali ste me i gledali se.
A onda smo zaljubili jedno u drugo. Te večeri protiv Torina. Bili ste ljuti, stvari na terenu nisu se odvijale dobro i ćutali ste. Počeo sam da se zagrijavam i podrška koju ste mi dali dovela nas je do pobjede i 'ugurala' nas u Ligu šampiona, a povrh toga u finale u Mančesteru. Te uspomene, kao i one koje su mi pomogle da sredim misli tokom teških perioda 2005. i 2008. godine, uz jezu koju sam osetio duž kičme 9. avgusta 2006, na svoj rođendan protiv Crvene zvezde, zauvijek ću čuvati kraj srca.
Atina. Fudbal nam je podario samo iz jednog razloga: ja i vi, mi, željeli smo trofej Lige šampiona toliko jako, toliko snažno da je morao da nam pripadne. Naravno, stvarnost je nadmašila najluđe snove. Dva gola protiv Liverpula, dvije godine poslije Istanbula, sedma titula Lige šampiona. Sudbina nam je dala više nego što je iko smio da se nada.
Danas bih izrazio zahvalnost uz poštovanje predsjedniku Berluskoniju i Adrijanu Galijaniju. Njihova energija i njihova sposobnost da prenose emocije učinili su me jačim i pogurali me preko svih granica. Ipak, želio bih da spomenem i one koji su sa mnom radili od omladinskih dana do fantastičnih klubova za koje sam igrao. Pomogli su mi da postanem čovek i igrač kakav sam danas.
Hvala ti Milane, hvala ti fudbale. Dozvolite mi da vas nazovem svojim, narode Vija Turatija, od Milanela do kancelarija i telefonskih operatera, fizioterapeuta, doktora, kuvara, od zaposlenih na stadionu do svlačionice. Svi vi koji ćete me gledati u nedjelju u kratkim rukavima i sa željom da postignem gol. Ćao Karlo Anćeloti, osvojio sam mnogo sa tobom, ćao divni navijači koji ste me pratili do kraja svijeta sa emocijama i strašću. Ćao moji saigrači, današnji i jučerašnji.
Na kraju mi dozvolite da zahvalim svojoj porodici, majci Marini, ocu Đankarlu, Simoneu i Tomazu. Nikad ne bih stigao do ovdje bez vas. Vi ste moja snaga. Dragi Milane, napuštam te samo zato što je to život. Došao je trenutak za rastanak i ti to znaš, kao i ja.
Ćao i hvala svima.
Pippo Inzaghi."
(MONDO)