Pročitajte šta je 90-ih godina prošlog vijeka napisao čuveni Frenk Sinatra tada mladiću Džordžu Majklu koji se žalio zbog velikog tereta slave i popularnosti.
Obojica su sada na nebu, možda zajedno pjevuše neku pjesmu.
Nekoliko dana poslije iznenadne smrti Džordža Majkla, američki mediji dosjetili su se pisma koji je legendarni Frenk Sinatra poslao "Los Anđeles Tajmsu" koji je 1990. godine nakon što je pročitao Majklov intervju u kojem se britanski pjevač požalio na veliki teret slave.
Pričao je Džordž Majkl i o toj zamci koju nosi popularnost, strahovima za svoju budućnost... Bio je to period kada je Majkl objavio svoj prvi solo album "Listen Without Prejudice Vol. 1", a u navedenom intervjuu je rekao da je slava učinila da se osjeća "jadno" i da ne želi više tako da se osjeća.
Kada je taj intervju pročitao Frenk Sinatra (preminuo je osam godina kasnije) sjeo je i napisao pismo, koje je isti list objavio koji dan kasnije.
U njemu je čuveni pjevač poručio mlađem kolegi da se "opusti" i da treba da se svakog jutra, kao što on to čini, zahvaljuje Bogu što mu je dao dar i što je taj dar iskoristio, a ne da kuka i da shvati da ima gomila mladih ljudi poput njega koja bi ubila svoju babu samo da dobije djelić toga!
Evo (gotovo) cijelog pisma:
"Dragi prijatelji, kada sam pročitao intervju sa Džordžom Majklom, 'pop zvijezdom koja to ne želi da bude', moja prva reakcija je bila da bi taj mladić trebalo da se zahvaljuje Bogu svakog jutra na svemu što mu je podario. To će nas činiti dvojicom koja se zahvaljuju Bogu svakog jutra.
Ne razumijem momka koji živi 'u nadi da će ublažiti stres koji ima zbog svog statusa zvijezde'. On je 'želio da bude pop zvijezda od svoje sedme godine', a sada, kao neko ko 'razbija' dok pjeva i piše pjesme, u 27. godini želi da se odrekne onoga za šta bi tone mladih ljudi u cijelom svijetu ubile svoju babu!
Hajde, Džordž, opusti se malo... Otresi prašinu sa tih svjetlucajućih krila i odleti do Mjeseca i budi zahvalan što nosiš taj teret koji smo svi morali da ponesemo još od onih noći kada smo spavali u autobusima ili pomagali šoferu da utovari instrumente.
I nemoj više da pričaš o 'tragediji slave'. Znaš li ti šta je to? To je kad ti se niko ne pojavi na koncertu, nastupu i pjevaš pred 'baba serom' u nekoj 'rupi' u koju nije ušla pristojna mušterija još od Stare ere.
A ti sada nisi ni blizu toga. Ti si na vrhuncu, neko koga svi žele...
Talenat ne smije da bude upropašten, protraćen. Oni koji ga imaju - a ti ga očigledno imaš - moraju da ga prigrle, njeguju ga, razvijaju i dijele ga...
Vjeruj mi. Bio sam tamo (ili: Iskusio sam to)".
