Edo Maajka je najduhovitiji među reperima i najbolji reper među kritičarima. U razgovoru za MONDO otkriva koji ga trendovi najviše nerviraju, zašto je dobro biti on, šta povezuje mlade ljude u regionu i kako shvata antifašizam danas.
Edu slušamo u Banjaluci 9. maja, na "Akvani", u okviru manifestacije "Živjeti slobodno".
Zašto je dobro biti Edo Maajka?
Zato što radim ono što volim i živim od toga. Imam porodicu koju obožavam i prijatelje, živim između dva kontinenta i skoro nikad mi nije dosadno :)
- Šta je najvažnije što si o sebi naučio baveći se muzikom?
Naučio sam od muzike mnogo toga. Odrastao sam baveći se njome, sazrio sam uz ovaj posao. Najbitnije od naučenog je možda to da ne mogu udovoljiti nikom osim samom sebi, a toliko sam se živcirao oko toga i vrtio se u tom začaranom krugu želje da svi budu zadovoljni.
- U Banjaluci sviraš povodom Međunarodnog dana pobjede nad fašizmom. Šta je (ili šta bi trebalo da podrazumijeva pojam) antifašizam danas, i koliko je teško to breme prošlosti koje narodi bivše Jugoslavije i dalje evidentno nose na svojim plećima?
Antifašizam je za mene prirodno stanje čovjeka, to je nešto što svi imam po defoltu, k'o spavanje ili bubrezi. Sve drugo vodi u zaostajanje i primitivizam. Regionalne desnice naroda bivše Jugoslavije nisu uspjele naći svoj put bez fašističkih zaostataka. Biti ustaša ili četnik ili balija ili šta već odavno se vezuje za naciju, patriotizam i ponos.Za vrijeme rata je to bila sasvim prihvatljiva stvar, zahvaljujući kojoj je odgojena jedna cijela generacija kojoj su "za dom spremni" ili slični regionalni pozdravi postali normala. Tako da se jedan Tompson, kome zabrane koncert u Holandiji, s pravom čudi zašto je to tako. Čudno mu što su mu zabranili tamo nastupati, jer je njemu neshvatljivo da ima nešto loše da koncert počneš pozdravom "za dom spremni". To su repovi i zaostaci koji se vuku jos od Drugog svjetskog rata i iskreno, ja evo ne mogu vjerovati da se o tome još uvijek raspravlja i da mi pričamo o tom bremenu.
Zašto je dobro biti Edo Maajka?
Zato što radim ono što volim i živim od toga. Imam porodicu koju obožavam i prijatelje, živim između dva kontinenta i skoro nikad mi nije dosadno :)
- Šta je najvažnije što si o sebi naučio baveći se muzikom?
Naučio sam od muzike mnogo toga. Odrastao sam baveći se njome, sazrio sam uz ovaj posao. Najbitnije od naučenog je možda to da ne mogu udovoljiti nikom osim samom sebi, a toliko sam se živcirao oko toga i vrtio se u tom začaranom krugu želje da svi budu zadovoljni.
- U Banjaluci sviraš povodom Međunarodnog dana pobjede nad fašizmom. Šta je (ili šta bi trebalo da podrazumijeva pojam) antifašizam danas, i koliko je teško to breme prošlosti koje narodi bivše Jugoslavije i dalje evidentno nose na svojim plećima?
Antifašizam je za mene prirodno stanje čovjeka, to je nešto što svi imam po defoltu, k'o spavanje ili bubrezi. Sve drugo vodi u zaostajanje i primitivizam. Regionalne desnice naroda bivše Jugoslavije nisu uspjele naći svoj put bez fašističkih zaostataka. Biti ustaša ili četnik ili balija ili šta već odavno se vezuje za naciju, patriotizam i ponos.Za vrijeme rata je to bila sasvim prihvatljiva stvar, zahvaljujući kojoj je odgojena jedna cijela generacija kojoj su "za dom spremni" ili slični regionalni pozdravi postali normala. Tako da se jedan Tompson, kome zabrane koncert u Holandiji, s pravom čudi zašto je to tako. Čudno mu što su mu zabranili tamo nastupati, jer je njemu neshvatljivo da ima nešto loše da koncert počneš pozdravom "za dom spremni". To su repovi i zaostaci koji se vuku jos od Drugog svjetskog rata i iskreno, ja evo ne mogu vjerovati da se o tome još uvijek raspravlja i da mi pričamo o tom bremenu.
Ostatak intervjua pročitajte na mondo.ba
