Mnogi pamte stvari iz djetinjstva koje današnji roditelji često zabranjuju svojoj djeci.
Današnji roditelji, čini se, tokom vaspitanja djeteta svu pažnju posvećuju i na najmanje sitnice, želeći da ona imaju savršeno djetinjstvo. Međutim, djeca iz osamdesetih godina prošlog vijeka odrasla su na skroz drugačiji način, a mnogi koji su tada bili mali govore da je bilo najljepše doba i da izrasli u vrijedne ljude, iako u djetinjstvu nisu držani pod staklenim zvonom.
Evo koje se sve stvari razlikuju danas u odnosu na period od prije nekoliko decenija:
Djeca su ostajala često sama kod kuće i po nekoliko sati dok su roditelji na poslu ili kod prijatelja i niko nije dizao buku oko toga zašto nemaju ženu da ih čuva i da im sprema. Djeca su često sama pravila ručak ili obavljala osnovne kućne poslove, pa su tek onda išla u školu, dok su roditelji bili na poslu i niko nije razmišljao o tome da su im povrijeđena prava niti da im je uskraćeno djetinjstvo.
Bicikl je bila jedna od glavnih zanimacija, uvijek i svuda, a kacige i zaštita na rukama i koljenima nije bila ni na kraj pameti roditeljima. Modrice na koljenima bile su skoro svakodnevne, a djeca ni tada nisu prestajala da se igraju.
Djeca su se vozila u automobilima, a auto-sjedišta specijalno za njih nisu ni postojala. Često nisu bila ni vezana na zadnjem sjedištu, a neke su roditelji držali u krilu tokom vožnje.
Bilo im je dopušteno da se igraju sa kim i koliko žele. Djeca su nakon buđenja odmah odlazila napolje i igrala se dok ne padne mrak. Umjesto telefona imali su ulicu i nije bilo granice u igricama koje su smišljali.
Roditelji nisu obraćali veliku pažnju na to šta djeca jedu i koliko jedu. Danas majke imaju opsesiju da djeci spreme zdravu hranu, te da djeca ne pretjeraju sa nezdravom hranom. Prije toga nije bilo.
Djeca su smjela da piju vodu direktno sa česme i iz baštanskog crijeva. Danasnje roditelje plaši činjenica da voda sa česme nije dovoljno zdrava, pa djeci daju filtriranu vodu ili flaširanu. Djeca po parkovima nose flašice sa vodom, a voda sa baštanskog crijeva ne dolazi u obzir.
Jedna od najnormalnijih stvari bila je da starija djeca čuvaju mlađu. Recimo, šestogodišnje dijete je čuvalo mlađeg brata ili sestru i niko nije dizao famu oko toga. Danas to ne dolazi u obzir. Samo odrasle i odgovorne osobe mogu da čuvaju djecu.
Djeca su na televiziji mogla da gledaju šta su htjela. Često su se porodično gledali nasilni filmovi, horor i romantični filmovi. Tako da za djecu nije bilo limita po tom pitanju, danas je sve to drastično drugačije.
Porodično se vozilo u fići i stojadinu bez pojaseva, petoro na zadnjem sjedištu, dok su majke često na sav glas vikale da će nas dati prvom ko naiđe ako ne ućutimo.
Nije bilo mobilnih telefona, te niko nije mogao da nas zove da se vratimo kući. Jeli smo voće koje smo krali tako što smo se peli na visoke komšijske trešnje ili jabuke. Normalno je bilo padati i imati modrice i ogrebotine. Tužakanje nije bilo ni na kraj pameti, jer ako se vrate kući, igra za taj dan i izlazak napolje bili bi zabranjeni.
Kolači, štrudle, sladoledi i palačinke bili su omiljena poslaastica, niko nije pomišljao na skupe čokolade. Rođendani su se pravili kod kuće, a ulica je bila rezervisna za igru, dok su od hrane mame pravile sendviče od hleba koje su djeca u slast jela. Nisu bile potrebne igaonice, slatki stolovi i animatori bez čega danas bilo kakva dječija proslava ni ne počinje.
