Da li je moguće mijenjati se i u zrelim godinama, ili smo "takvi kakvi smo"?
Vrlo rano, društvo nam lijepi etikete. To radimo i sami sebi, a i drugima. Djeci se govori da su "poslušna" ili "neposlušna". U školi već imamo ideju o tome da li smo "dobri" ili "loši u matematici". I te pretpostavke postaju sve dublje ukorijenjene, kako godine prolaze. O kolegi mislimo kao o "lenjivcu". Možda ste odlučili da se "ne snalazite u kuhinji", ili da prosto "niste jutarnji tip".
Sva ova uvjerenja i etikete zasnovani su na pretpostavci da se ljudi ne mijenjaju. Ne tako davno, i naučne teorije o radu našeg mozga su potvrđivale tu tezu.
Preovlađujuća teza bila je da je u odraslom dobu mozak sasvim formiran i samim tim nije podložan promjenama. Smatralo se da je broj neurona i neuronskih veza konačan i definitivan, a sve teorije o tome da bi mozak možda ipak mogao da se mijenja ili raste odbacivane su kao naučna fantastika.
Ali, nova istraživanja pokazala su da to nije slučaj. U stvari, mozak je daleko podložniji promjenama nego što se ranije smatralo, odgovara na promjene u okruženju, na nove situacije i reorganizuje se tokom čitavog našeg života.
Jedan od dobrih primjera je ono što se dešava u mozgu taksista u Londonu. Za razliku od taksista u većini drugih gradova, ovi iz Londona moraju da nauče na hiljade imena ulica, na hiljade ruta, da bi prošli vrlo komplikovan test koji je neophodan za dobijanje licence.
Polaganje tog testa zahtijeva izvarendno pamćenje i naučnici su bili radoznali, željeli su da provjere kako tolika količina zapamćenih podataka utiče na mozak. Snimci su pokazali da je dio mozga koji je odgovoran za pamćenje nakon položenog testa znatno veći nego kod prosječne osobe.
Na isti način na koji se mozak mijenja, i sposoban je da se adaptira, i mi smo sposobni i da se promijenimo i da se prilagodimo novim okolnostima. Nove vještine mogu da se steknu, novim okolnostima možemo da se prilagodimo, i naš karakter je moguće i u zrelim godinama na određeni način usmjeriti i njegovati.
Kad prihvatimo pogled na svet koji podrazumijeva svijest o mogućnosti i neophodnosti ličnog razvoja, otvaramo se prema mogućnosti da sopstveni potencijal istražimo i iskoristimo.
Svijest o tome da vaše navike i sklonosti nisu "zapisane u kamenu", može vam pomoći da se bolje nosite sa stresom, da razvijate nova interesovanja i stvarate nove veze. To vas može učiniti i boljim prijateljem i boljim partnerom. A da biste uspjeli da se odvojite od tog "takav sam kakav sam" načina razmišljanja, treba da usvojite i u mišljenju i u govoru jednu reč - "još".
Svaki put kad za sebe pomislite ili izgovorite nešto negativno kao… "ne snalazim se u kuhinji" ili "ne umijem to" ili "ne mogu to", dodajte iza jedno malo "još".
To će vas podsjetiti da su, što se tiče vaše ličnosti, mogućnosti i kvaliteta - "radovi u toku".
