Nezgodna je ta prvoaprilska šala kada je pola šest ujutru, Sjeverna Koreja prijeti nuklearnim bombama i imate osobu koja ne zna za granice.
Bila je to možda 2013. godina, prvi april. Sjeverna Koreja je u tom periodu prijetila nuklearnim oružjem Americi, nešto su se tu javljale i Kina i Rusija, u svakom slučaju, više pompe, nego realne prijetnje, ali dovoljno da se vrzma negdje u glavi kao aktuelnost.
Rijetko kada sam svjesna koji je dan u nedelji, a kamoli datum, dok prvoaprilske šale nisu nešto čemu sam u životu posvećivala vrijeme i pažnju. Greška u koracima. Ako već ne praktikuješ šale na ovaj dan, onda bi bilo dobro da makar imaš na umu da postoje ljudi koji to rade. I ti ljudi mogu da budu izuzetno okrutni. Poput mog dečka.
Spavala sam dubokim snom kada me je probudilo zvono mobilnog telefona. Javljam se i dalje u polusnu da bih čula usplahireni glas mog dečka kako me pita: "Tamara, da li si vidjela vijesti?!"
Kakve vijesti u pola šest ujutru. Napolju sve mirno, nema kola, ljudi, nikakve gužve i galame.
Šta, šta se dešava, pitam sanjivo i blago iznervirano, jer se neko usudio da me budi prije vremena koje sam ja sebi odredila za buđenje.
"Ti ne znaš! Brzo ustani, uključi TV, počeo je Treći svjetski rat. Sjeverna Koreja je bacila nuklearnu bombu na Ameriku, umiješali su se Kinezi i Rusi, gotovo je! Počeo je nuklearni rat, Tamara!", čujem njegov uspaničeni glas dok nijemo otvaram usta kao ribica i ne znam šta da kažem. U šoku sam. Potpunom šoku.
Kako su ljudi tako glupi, to je prvo što sam pomislila i onda se razbjesnela.
"Kako su mogli to da urade! Ne mogu da vjerujem, ne mogu da vjerujem", uspaničeno sam govorila u slušalicu, dok mi je sa druge strane "žice" on podgrijavao strah i tjerao me da ustanem da upalim televizor.
U potpunoj nevjerici, ustajem polako iz kreveta, jer nemam odjednom snage da se pokrenem i krećem iz svoje sobe ka dnevnoj. Razmišljam usput da li da probudim mamu i sestre, ali pomislim onda: "Neka ih, neka spavaju dok mogu."
Sve je odjednom sablasno mirno, cik zore, nigdje nikoga i ja budna sa svješću o tome da ćemo svi uskoro da budemo mrtvi od radijacije i to na najgori mogući način.
Toliko sam se isparanoisala da se sjećam da sam zadržavala dah dok sam se kretala po stanu, kao da će me to makar malo spasiti od vazduha zaraženog nuklearnom prljavštinom.
Uključujem TV i u histeriji vrtim kanale, dok vrištim u slušalicu za dalja upustva, šta da radim, gdje da gledam?!
U jednom trenutku je valjda shvatio da je "vrag odnio šalu", pa je pokušao da me nadglasa i pitao me: "Tamara, je l' znaš koji je danas dan?"
Ja ćutim, ništa mi više nije jasno, 80 odsto mog mozga i dalje spava. Tako se i osjećam, kao u nestvarnom snu.
"Prvi je april, smiri se, šalio sam se."
Spuštam slušalicu bez riječi i nijemo gledam u prazno. Samo sjedim i ćutim. Upravo sam iskusila strah od početak nuklearnog rata. Nije to mala stvar.
Onda sam ga pozvala i, pa, da ne psujem sada, ali svašta sam rekla.
Sada mi je smiješno i kažem: "Dobra fora!", ali jedno je sigurno, prvi april čekam sa zaziranjem i uvela sam pravilo da se na taj dan ne vidimo i ne čujemo, pa makar i stvarno počeo Treći svjetski rat!
