Priznajte - i vi ste se, kada ste bili mali plašili mraka? Neki se plaše i dan danas. Ovo je priča u kojoj će se mnogi prepoznati...
Kada sam bila mala užasno sam se plašila mraka. Dok smo živjeli u prethodnom stanu spavala sam u krevetu na sprat i toliko se plašila tog crnila svuda oko sebe da nisam smjela ni nožni prst da pomolim izvan kreveta, jer sam čvrsto vjerovala da će me nešto odvući u taj ponor...
LAMPICA BOJLERA ME ODRŽAVALA U ŽIVOTU
Sjećam se da sam noću kao opijena zurila u crvenu lampicu uključenog bojlera koja se vidjela kroz otvorena vrata moje sobe - ona je bila moj svetionik u tom strahu koji me je svaku noć obuzimao. Dok god je ona tu pred mojim očima, sigurna sam, jer vidim, makar nešto svijetlo u tom strašnom mraku.
Zamišljala sam kako bi bilo da mrak istinski stane pred mene i zakloni mi to užareno svjetlašce. Shvatila sam - vjerovatno bih umrla od straha! Ne bih stigla ni da proživim užas jer bi me srce izdalo već u doba vrtića i nižih razreda osnovne škole. Toliko sam se plašila. Lampica bojlera me je održavala u životu i pomagala da umirim ubrzan rad srca i nekako zaspim.
Roditelji su histerisali zbog mojih paranoja, jer sam se nekada budila u sred noći i plakala što "ništa ne vidim i ništa ne čujem", što mi bešika puca, a ja ne smijem da promolim svoje tijelo van sigurnosti kreveta i odem do kupatila. Prvo bih pokušala da trpim što duže mogu i da sjedim ćuteći u mraku, nadajući se nekom znaku života koji bi me ohrabrio da odem do kupatila i da se olakšam.
Onda bi krenulo oprezno dozivanje mame sa ivice kreveta. Dozivala sam je tiho, jer me je suštinski bilo sramota što se tako ponašam, što nisam dovoljno hrabra da prebacim nogu preko ivice kreveta i malim merdevinama se spustim dole, pa krenem preko dnevne sobe ka kupatilu, koje mi se u tim trenucima činilo daleko kao druga planeta.
Nekada je dozivanje mame umjelo da traje i previše dugu za moju bešiku koja je prijetila da pukne svakog trenutka, ali koliko god da je stanje bilo kritično, strah nisam mogla da prevaziđem, ali ni da se upiškim u krevet. Poslednji stadijum ove torture se ipak završavao mojim glasnim povicima: "U pooomoooć!".
HALUCINACIJE I PARANOJE
Toliko sam se plašila tog mraka da sam često kreirala monstruozne oblike od njegovog crnila. Uporno sam mami i baki pokazivala prstom na lopova koji je čučao ispod stolice u mraku kuhinje. Kuhinje sam se najviše plašila, jer je prekidač svjetla bio iza vrata (kada se otvore). To je značilo da moram da uđem u MRAK i okrenem mu leđa kako bih mogla da upalim svjetlo dok mi otkucaji srca probijaju mozak.
Tako da nije bilo nelogično što sam u tom svom strahu uspjela da i haluciniram u vidim lopova koji čuči ispod stolice, gdje ni dvogodišnje dijete ne bi moglo da stane - čučeći. I dalje ga se sjećam, toliko je bio stvaran.
Drhteći sam dozivala mamu kad se probudim i vidim vještičji prst kako se uzdiže pored mog kreveta. STVARNO sam to vidjela! Toliko je možda bio jak taj moj strah da je odlučio, u jednom trenutku, da se materijalizuje i da me fizički progoni.
Nisam znala više šta ću od straha od silnih čudovišta i strašnih bića noći koje sam tako maštovito tkala i potpirivala svoje strahove. Nekad sam samu sebe bacala u bunilo od umora i plakala od straha da više nikad neću moći da zaspim.
PLAŠI SE, PLAŠI...
Posebna priča su bili horor filmovi. Ma, i dobri trileri su mogli da "odrade" posao. Uporno sam insistirala sam da gledam svaki film za koji znam da će me posle progoniti. Ali neee, meni je bilo zanimljivo u tom trenutku da pratim tu stravu i užas. U tim trenucima sam znala da to nije stvarno i ubjeđivala sebe da će film da se završi, a ja ću mirno da spavam.
Roditelji mi nisu dopuštali da gledam filmove kada su shvatili da će posle prolaziti kroz pakao sa mnom, ali sam ja bila uporna u plašenju same sebe, pa bih se krišom pomjerila ka ivici kreveta na sprat i lomeći vrat buljila sam u televizor i film u dnevnoj sobi.
Zašto, da me neko sada pita, ne bih znala da kažem. Bilo mi je, možda, uzbudljivo dok je trajalo, ali ne i posle kada zbog filma o Tezeju i Minotauru (što čak nije ni blizu horora!) nisam smjela da siđem u podrum u kući svoje bake, jer sam zamišljala da Minotaur živi u tom mraku dolje i da će svakog trenutka da dotrči, zgrabi me i odvuče u smrt!
CRNI ČOVJEK
U jednom trenutku sam shvatila da to mora da prestane. Otac više nije živio sa nama, i sa svoji deset godina sam osjetila da više nemam taj luksuz da budem plašljivo dijete i da moram, kao najstarija sestra, da budem ta koja će mlađe sestre da drži za ruku ako se one uplaše mraka. Znala sam da ne mogu da idem kroz život sa strahom od nečega što je neizbježno, od čega ni fizički ne mogu da se odbranim. "Sve je u glavi, Tamara", rekla sam sebi, "Vrijeme je da odrasteš".
I, onda sam stvorila Crnog Čovjeka.
Ne sjećam se tačno trenutka kada se to desilo, samo je došao jedne noći i ostao skoro svake naredne do dana današnjeg. Moja dobra kreacija sačinjena od mraka, koja je tu da me zaštiti od onih drugih, loših.
Legnem ja tako u krevet, ugasim svjetlo, a oko mene toliki mrak da prst pred sobom ne mogu da vidim. Onda zamislim njega, kako stoji u blizini, u tom crnilu i voli me. Ne mislim na ljubav u klasičnom smislu. On nije osoba. On je dio mene koji me voli. I zahvalna sam mu na tome. Osjećam tu toplinu i više se ne plašim. Uspjela sam da od svoje pretjerane imaginacije stvorim nešto dobro, nešto što je tu za mene, a ne protiv mene.
Od kad je on tu, mrzim da spavam u prostorijama gdje ima i tračka svjetla, jer on tu ne može da postoji, njemu je potreban taj moj mrak.
I da, znam da zvuči jezivo, ali je meni kao djevojčici uplašenoj od beskrajnog crnila ovo dalo utjehu i mir u noćima kada se ugasi svjetlo i svi legnu da spavaju. Što je najčudnije, toliko mi se taj odbrambeni mehanizam od mraka urezao u podsvjest, da mi Crni Čovjek i dalje nesvjesno pruža mir u mračnim noćima kada je mašta spremna da od sijenki i crnila tka razna bića kojima tu nije mjesto.
Da li mogu da kažem da sam se zauvek otarasila straha od mraka?
Definitivno nisam. Nešto u meni ponekad opet probudi taj nemir od kog ne mogu da spavam i unezvjereno pretražujem ćoškove sobe za "lopovima" koji čuče i vrebaju.
Dogodi se ponekad da tako ležim u crnilu kojim sebe obavijam svako veče, i da ne osjetim Crnog Čovjeka koji me štiti. Onda mi se vrati onaj dobro poznati strah od kog mi srce preskače i krv brže struji i mislim da ću da umrem. Dozivam ga u početku, ali njega tada nema. Tada opet vidim one monstrume, samo su sada i oni crni, i oni me gledaju iz blizine, ali me ne vole.
Ne mogu da spavam, jer imam osjećaj da me nešto progoni. Vrijeba kada ugasim svjetlo.
Onda brzo palim lampu pored kreveta i smirujem sebe. To su noći kada onesvješćujem sebe od umora, a svjetlo na stočiću neumorno gori do jutra. Svejedno mu oprostim, mom Crnom Čovjeku, jer se on ipak vrati. Svejedno ga volim. Ne pitam ga ni zašto nije bio tu i zašto je dozvolio da se opet onako uplašim. Ništa nije konstanta, pa ni on. Pa ni ja. Posebno ja.
Bezuspješno traganje za monstrumima ispod kreveta kao da nikada ne prestaje, koliko god godina da prođe, ili da se ja osjećma "zrelo", ali kada se sagnem i bojažljivo pogledam, njih nema.
Tu sam samo ja.
