Pariz, Rim, Berlin, London... su evropski gradovi koje turisti najčešće posjećuju. A šta imaju da ponude zemlje istočno od nas? Novinarka Monda obišla je Gruziju i prenosi vam utiske iz glavnog grada.
Početkom ljeta Tbilisi su zahvatile ozbiljne poplave. Rijeka Vera se izlila uslijed obilnih padavina i ne samo da je desetine ljudi izgubilo svoje domove, već je prilično nastradao i zoološki vrt u glavnom gradu. Čitav svijet obišli su jezivi snimci lavova, tigrova, vukova, medveda, pa čak i jedna beba nilskog konja… koji besciljno tumaraju prijestonicom Gruzije. Neki od njih su uginuli (ili su ubijeni), baš kao što je i 12 ljudi izgubilo život.
To je samo najsvježija rana Tbilisija, grada koji je tokom istorije rušen i obnavljan 29 puta. Poređenja radi, Beograd je 40 puta rušen. Pravim li paralelu između ova dva grada – u Tbilisiju je mnogo više očuvanih objekata koje oslikavaju duh vremena kada je ovo mjesto bilo pod vlašću Persije, Vizantije, Arapa, Mongola, a zatim i Turske i Rusije. Ostaci različitih kultura, stare građevine izmiješane sa modernom funkcionalnom arhitekturom daju mu poseban šarm.
Dok zaneseno gledate kako se smenjuju zgrade iz različitih epoha, neke u dobrom, a neke u vrlo lošem stanju, odjednom ćete naletjeti na moderan 150 metara dug pešački Most mira. Projektovao ga je Italijan i konstrukcija je napravljena u njegovoj zemlji, a od maja 2010. osvjetljava staro gradsko jezgro Tbilisija i vodi pravo na Rajk park u kome će vas opiti predivan miris lavande.
Park je prostran, ima dosta zelenila i fontana, a kada se krošnje drveća razgranaju biće još više hladovine i činiće oazu. Tik pored parka je veliki moderan objekat u obliku dva položena valjka za koji jedni kažu da je predviđen da bude teatar izložbeni prostor, a drugi da se od toga odustalo i da će naravno biti tržni centar. Spolja je završen i zaokružuje sliku modernog Tbilisija i vjerovatno njegovog najljepšeg kutka.
U Rajk parku je i žičara koja vodi pravo na brdo Sololaki gdje će vas dočekati Kartvlis Deda, odnosno veliki spomenik Majke Gruzije, podignut 1958. u čast proslave 1.500 godina postojanja grada. Inače, spomenik žene u nacionalnoj nošnji, simbolizuje gruzijski karakter: u jednoj ruci drži mač da se odbrani od neprijatelja, a u drugoj posudu sa vinom da počasti one koji dolaze s prijateljskim namjerama. Ako se pitate zašto baš piće bogova, to je zato što vino vodi porijeklo iz Gruzije i Mesopotamije, mada će vam savremeni Gruzini ako dođete u njihov dom prije poslužiti čaču (lozovača).
Nastavite li dalje zakoračićete na Narikala tvrđavu (delovi čak potiču iz 4. vijeka, a na zidinama je i crkva Sveti Nikola iz 12. veka) odakle puca pogled na cijeli grad u kotlini i tek tada ćete zapravo spoznati koliko je Tbilisi šarenolik.
Spuštanje pešaka ka starom jezgru ne preporučuje se onima koji nisu u udobnoj obući, posebno ukoliko je neposredno prije toga bila kiša. Kada siđete u podnožje grada naćićete se na raskrsnici hedonizma: desno put vodi ka termalnim kupatilima, lijevo ka Starom gradu gdje su brojni restorani i barovi nacionalni i internacionalni.
Legenda kaže da je kralj Vakhtang Gargasali još u 5. vijeku osnovao grad na mestu gdje je tokom lova pogodio fazana koji je upao u termalni izvor i izleteo izlečen. Ne znam da li su u nju vjerovali Puškin i Tolstoj, tek tu su dolazili da se okrijepe, a Aleksandar Sergejevič je čak rekao da je ovdje video “najluksuznije kupatilo u cijeloj Rusiji“.
Gruzini imaju više od 1.000 nacionalnih jela, dosta toga se bazira na mesu. Glavni specijaliteti su kačapuri, najjednostavnije opisan kao hleb sa sirom, i hinkali, knedle punjene mljevenim mesom sa lukom, ljutom paprikom i začinima. Možda upravo zato što je čak 88 odsto Gruzina reklo da bi prije odabralo kačapuri nego picu, tek u dosta restorana on je po cijeni rame uz rame pici sa plodovima mora, na primjer. Bar u Starom gradu, gdje su cijene u rangu sa beogradskim restoranima u centru, a čak i više. Ilustracije radi - tiramisu može da košta i 700 dinara, a nije sa listićima zlata.
Vjerovatno o Gruziji znate da je bivša članica SSSR, da ima problem sa Osetijom i Abhazijom, da je Josi Staljin rođen u Gruziji, da se njihovi sportisti takmiče na evropskim prvenstvima i da je među prvima primila hrišćanstvo. Da li ćete šetajući svakodnevno na ulici primijetiti da su oni pravoslavci? Da, kada ih vidite kako se krste kada prođu i na 30, 40 metara od crkve.
Na lijevoj obali reke Kure u brdu smještena je katedrala Svete Trojice, čija zlatna kupola je vidljiva iz svih djelova grada, baš kao što kad se popnete vidjećete Tbilisi kao na dlanu. Lijep prizor. Dok se penjete do popularne Samebe naićićete na dosta ruiniranih kuća u kojima nije najjasnije da li neko živi unutra ili su napuštene.
Međutim, kada kročite u dvorište Samebe sve ćete zaboraviti. Za razliku od brojnih bogomolja koje su vijekovima stare, ideja o izgradnji nove glavne katedrale Gruzijske pravoslavne crkve, kojom bi obilježili 1.500 godina autokefalnosti, rodila se 1989. u prelomnom momentu buđenja nacionalne svijesti. Nekoliko godina po raspadu Sovjetskog saveza početa je gradnja na mjestu najstarijeg jermenskog groblja i crkve u Tbilisiju, a završena je 2004. nekako u isto vrijeme kada je postavljen kamen temeljac Predsjedničke palate.
Čućete da od osamostaljivanja Gruzija ubrzano napreduje, prvenstveno zbog bogatog izvorišta nafte, u prilog čemu ide i ova prelijepa građevina koja nedodirljivo stoji na vrhu brda. Međutim, “dolje” na ulicama zatećićete bake koje prose ili na improvizovanim kartonskim tezgicama prodaju sjemenke i ostale slane zanimacije na čašu, slatkiše, papirne maramice… Nemojte ni da vas začudi ako vam čak i pristojno obučene tinejdžerke priđu i ispruže ruku očekujući novac. Valjda to postaje standardni "pozdrav" za turiste širom svijeta.
