Kako dolazi do toga da neko saosjeća sa bolom ljudi koje ne poznaje ili za čiju nesreću je samo čuo?
Jedan od načina na koji se definišu ljudski odnosi jeste prema načinu na koji jedna osoba reaguje na ono što se događa drugoj osobi, pogotovo na one situacije koje druga osoba ocjenjuje kao važne. To se tiče i emocija jer se one pojavljuju onda kada je važno: kada je situacija ocijenjena kao pozitivno važna – reakcija su prijatna osjećanja, a kada je negativno važna – reakcija su neprijatna osjećanja.
Kada se neko nalazi u situaciji zbog koje se osjeća loše, neprijatno, tada na osnovu emocionalne reakcije drugih koji znaju za njegovu situaciju može da zaključi kakav je njihov odnos prema njemu kao osobi. Ukoliko su drugi ravnodušni, ne pokazuju ni saosjećanje ni antipatiju, osoba zaključuje da drugima nije važna, da drugi prema njoj nemaju prijateljski, ali niti izraženo neprijateljski odnos. Ukoliko drugi reaguju zadovoljstvom, tada osoba zaključuje da drugi imaju neprijateljski odnos antipatije, protivosećanja, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Ukoliko drugi izražavaju da im je žao što se osoba nalazi u nepovoljnoj situaciji zbog koje se loše osjeća, oni joj pokazuju da im je ona važna i da im je važno kako se ona osjeća. Tako izražavaju prijateljski odnos prema osobi.
Ukoliko je reč o ljudima koji su već povezani nekim jakim pozitivnim emotivnim vezama, bilo da su bliski rođaci, partneri, prijatelji, to je sasvim razumljivo – ali kako dolazi do toga da neko saosjeća sa bolom ljudi koje ne poznaje ili za čiju nesreću je samo čuo?
Da bi neko mogao da saosjeća sa ljudima koje ne poznaje, mora da ih doživi kao ljude koji su isti kao što je on sam ili kao oni ljudi koje voli. Tada se sa njima mentalno poistovjećuje, identifikuje, ili ih poistovjećuje sa onima koje voli. Zato kada ljudi u nesrećnoj sudbini tuđeg djeteta vide moguću sudbinu svog deteta ili unuka, njihovi mentalni procesi obrađuju obe mentalne predstave, što se sabira u doživljaj snažne emocije. Kako su emocije pokretači – što i jeste doslovan prevod ove latinske riječi – snažna emocija podstiče osobu na neku akciju pomaganja onome sa kojim saosjeća.
Poznato je da mnoga primitivna plemena svoje pripadnike svrstavaju u ljude, a pripadnike drugog plemena u neljude. U postavci "mi" i "oni", plemenski zakoni štite samo nas, pripadnike plemena, a ne odnose se na njih – pripadnike drugog plemena.
Napredak civilizacije može da se utvrdi prema toma u kojoj meri pripadnici jedne zajednice imaju prijateljski odnos prema onim drugima koje ne poznaju. Što je veća razlika između dvije zajednice, veća je prepreka za poistovjećivanje, saosjećanje i solidarnost.
Onaj koji saoseća, koji sažaljeva, time izražava ljudsku ljubav prema drugima – agape, što ne znači da treba da otpiše vlastitu ljubav prema sebi i svojima.
