Na današnji dan, 29. januara 1934. godine, u Nišu je rođen jedan od najvećih pjesnika ovih prostora
U vremenu od Drugog svjetskog rata naovamo, prema mišljenju kritičara, nije bilo pjesnika koji je tako brzo utemeljio tron u književnosti XX vijeka, kao što je to uradio Branko Miljković.
Odrastanje u ratom zahvaćenom Nišu umnogome je uticalo na njegovo stvaralaštvo, koje obiluje motivima smrti i vatre, kasnije utemeljenih u poetskim pravcima simbolike i nadrealizma.
Svoju pjesničku avanturu počinje kao gimnazijalac, kada objavljuje svoje prve stihove, rukovodi književnom družinom „Njegoš“ i uređuje list „Almanah“.
Kao student filozofije u Beogradu, tri godine provodi tragajući za časopisom koji bi mu objavljivao pjesme, ali bezuspješno. Ipak, zahvaljujući Oskaru Daviču koji mu 1955. godine objavljuje 15 pjesama u listu „Delo“, Branku Miljkoviću otvaraju se vrata i ostalih izdavača.
Naredne godine objavljuje svoju prvu, vjerovatno i najznačajniju zbirku poezije „Uzalud je budim“.
Zatim slijede i zbirke „Smrću protiv smrti“ (zajedno sa Blažom Šćepanovićem, 1959), „Poreklo nade“ (1960), „Vatra i ništa“ (1960), „Krv koja svetli“ (1961)…
Zahvaljujući zasluženoj naklonosti književne kritike, uprkos svojoj mladosti, Miljković dobija jednu od tada najprestižnijih nagrada – Oktobarsku.
U jesen 1960. godine pjesnik se seli u Zagreb, gdje postaje urednik Literarne redakcije zagrebačkog radija.
U ovom gradu, ispostaviće se, Miljković će i okončati svoj život sa samo 27 godina.
Međutim, njegova smrt, zvanično prihvaćena kao samoubistvo, i danas je misteriozna, a članovi porodice i osobe bliske pjesniku do danas tvrde da je Miljković ubijen.
Ono što u pitanje dovodi uzrok pjesnikove smrti jesu događaji koji su joj prethodili. Prema svjedočenju njegovog prijatelja Vladimira Bogdanovića, nekoliko dana prije nego što je Miljković nađen mrtav, njih dvojica privedeni su u zagrebačku miliciju zbog Brankovog uzvika „Zašto ubijaju pesnika u socijalizmu?!”.
Ovaj događaj izazvao je sumnju da je njegova smrt ustvari instruisana od strane režima, koji je on već provocirao istražujući Titovo porijeko na osnovu dijalekta sačinjenog od, kako je tvrdio pjesnik, mješavine ruskog, austrijskog i njemačkog jezika.
Njegovo tijelo nađeno je 12. februara, obješeno o granu drveta.
"To je prosto bilo nevjerovatno. On je nađen kako kleči u toj šumici na mračnoj periferiji Zagreba, obješen svoijim kaišem od pantalona o jednu grančicu, tanku kao dječja ruka. On je u to vrijeme imao 110 kilograma, sama ta činjenica da je nađen kako kleči, neznam koliko je to moguće... Obješen o grančici koja bi se slomila pod tim teretom... ne, on je tako namješten", kazao je njegov prijatelj, književnik Petar Pajić.
Okolnosti pod kojima je Branko Miljković stradao nikada nisu istražene, pa je i danas tajna da li je pjesnik sam okončao svoj život ili je to uradio neko drugi. Na kraju, jedina istina o smrti, o kojoj sam pjesnik svjedoči, jeste njegov epitaf: "Ubi me prejaka reč"...
