Jedan je od najboljih i najproduktivnijih bosanskohercegovačkih glumaca koji iza sebe ima preko četrdeset uloga u filmovima i TV serijama, Emir Hadžihafizbegović za MONDO govori o nagradama, mjeri, sujeti i pomalo o politici.
„Sam odlazak u Veneciju bio je apsolutni šok za producente. Od 1500 filmova biti među tridesetak filmova koji su izabrani da se predstave na festivalu je apsolutni trijumf. Još uzeti ovu veliku svjetsku nagradu, najznačajniju u mojoj karijeri, lava za najboljeg glumca u programu „Horizonti“ gdje se takmičilo još 18 glumaca iz cijeloga svijeta, od toga nekoliko holivudskih zvijezda kao što su Itan Houk, Ben Barns, Ed Haris, a da ne govorim o glumcima iz Indije, Kine, Japana, Skandinavije, Njemačke i Italije, je nešto što godi“, rekao je Emir na početku razgovora za MONDO. Pohvalio nam se ovaj bosanskohercegovački glumac da je u Veneciji upoznao sve članove žirija. „Rekli su mi da su odmah nakon što su pregledali film nekako znali da će nagrada ići u moje ruke, iako je pred njima bilo još filmova“, rekao je Hadžihafizbegović. On je istakao kako je za nagradu saznao 5. septembra na vikendici u Mostaru, te da nikome o njoj nije smio nikome govoriti. Priznao je da je bio lijep osjećaj primiti zlatnog lava pred oko dvije hiljade ljudi u Veneciji. Tema filma „Takva su pravila“ je aktuelna, a uloga je, kako je istakao Hadžihafizbegović, za njega bila najteža u karijeri. „Nešto me u zadnje vrijeme stižu te uloge u kojima se čovjek mora predati cijeli. Priča je to o ubistvu nevinog dječaka iz Zagreba i to je zapravo metafora o slučaju Denis Mrnjavac u Sarajevu. Mi smo kroz film tražili odgovor gdje je geneza te maloljetne delikvencije i jedne iracionalne agresije mladih ljudi. Umjetnost ima dva zadatka: Da otvara probleme i popravlja ljude. Ako jednu misiju izvrši, dakle otvori problem, već je uspjela, a ako još popravi ljude, onda je to apsolutni trijumf umjetnosti“, rekao nam je Hadžihafizbegović. O tome kako se bilo pripremati za ulogu oca koji je izgubio sina, Hadžihafizbegović kaže: „Bilo se teško pripremati. Ne postoje dva glumca na svijetu koji imaju isti sistem. Ja prvo pravim biografiju lika, to je naravno virtualna biografija koju ja napravim i iza koje ja stojim. Ovo je bila teška i naporna uloga. Morao sam se onako hermetizirati, asocijalizirati. Moje pripreme su unutar mene samog, ali naravno da su važne i pripreme s partnerom tokom čitanja teksta. Uloga mi je najteže pala jer se radi o ubistvu našeg filmskog sina zbog potpuno trivijalne stvari, zbog pet kuna. Vama po difoltu ode misao na vašu djecu, na njihove noćne izlaske, na odlazak s kolegama da popiju sok, kafu, i onda počnete razmišljati da takva sudbina može da zadesi i vaše dijete i pitate se: Zašto? Upravo zbog tog pitanja mi je bilo teško raditi na ulozi jer stalno imaš u pozadini likove sopstvene djece.“ On je dodao da je film izazvao burne i pozitivne reakcije u Veneciji i da je projekcija filma završila ovacijama. „Tamo postoji protokol da se publika predstavi prije projekcije filma, dobije pljesak dvorane i nakon projekcije i odjavne špice izlazi iz dvorane. Desilo se nešto neobično, a to je da je nakon filma publika aplauzom tražila da se ekipa filma još jednom pokloni. Tad smo znali da je film, osim te art estetike, profunkcionisao i na principu jednog polivalentnog konzumenta i starosnog i heterogenog u smislu nekog obrazovnog profila“, kazao je Hadžihafizbegović. U razgovoru za naš portal Hadžihafizbegović je istakao da je apsurdno što je ovaj film našao koproducente u Sarajevu, na CineLinku za vrijeme Sarajevo Film Festivala, a da ga ne potpisuju bosanski producenti. Prema njegovim riječima producent iz Hrvatske je s jednom koprodukcijskom kućom iz Mostara aplicirao na bosanski fond. „Međutim, nismo prošli, iako su znali tamo da Jasna Žalica i ja igramo glavne uloge u ovom filmu. To je podatak koji sam i ja saznao tokom snimanja filma“, rekao je Hadžihafizbegović i podsjetio da su koproducenti u filmu još Srbija, Makedonija i Francuska.
Pročitajte više na mondo.ba
