Gojko Rončević, preživjeli dječji logoraš iz Jasenovca, imao je samo osam godina kada su ga odveli u logor Jastrebarsko.
Nakon emitovanja filma "Dara iz Jasenovca" kaže da je stvarnost bila zapravo mnogo gora nego što je prikazano na filmskom platnu.
- Film ipak nije mogao da dočara sve strahote koje su se događale u logoru. Bilo je 57 načina ubijanja, to je jedinstven slučaj u svijetu, kao i sam logor što je bio. Malih Jasenovaca bilo je na hiljade na prostoru NDH. Imao sam sreću da budem odabran u grupu dječaka koje je trebalo vaspitati u ustaškom duhu i tako sam preživio. Doživio sam oslobođenje, kada su došli partizani 26. avgusta 1942. godine. Poslije oslobođenja, došao sam u Beograd. Sedamdeset godina je skrivana istina o genocidu nad Jevrejima, Romima i Srbima na teritoriji NDH, a to je radila komunistička partija - priča Rončević.
Rončević je cijelu porodicu izgubio u ratu, a užase nikada nije zaboravio.
- Tamo su živi zavidjeli mrtvima, toliki stepen okrutnosti je bio primijenjen, klanje, ubijanje. Mog oca su zaklali, a majku ubili, ubili su mi braću od tri i devet godina, sestru od 13 godina. Imao sam još jednog brata, kojeg su jurili da zakolju, ali je srećom samo ranjen i preživio je. Sve vrijeme rata sam sanjao klanja. Na brojnim lokacijama su bili počinjeni strašni zločini, ljudi su bacani u jame i bunare. Okrutnosti nikad kraja nije bilo. FIlm je blijeda slika pravog stanja, tu nisu mogli biti prikazani svi načini klanja. Oni su uživali u masakriranju, ubijanju maljem - ispričao je Rončević.
On kaže da, iako nije bilo ubijanja, djeca su svakodnevno umirala u Jatrebarskom.
- U logoru gdje sam ja bio nisu ubijali decu, ali je svakog dana umiralo 10-12 dece. To nisu bile bolnice, već barake, pod sa malo ili nimalo slame gdje su bila ženska djeca od jedne do 14 godina. Ako je previše djece u bolnici, onda su ih stavljali u prostor ograđen žicom ispred.
Rončević je istakao da je veoma važno govoriti o ovim događajima, jer je istina skrivana 70 godina.