Radovan Karadžić u ekskluzivnom inervjuu za "Novosti" objašnjava zašto je izabrao ime Dabić, kako je izbio rat u BiH i predstojećem suđenju u Hagu
Ono što su moja porodica, prijatelji i mnogi nedužni ljudi proživjeli za vrijeme mog skrivanja, isto je kao u vrijeme Gestapoa - ovom rečenicom započinje ekskluzivni intervju za "Novosti" prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, koji je godinama bio jedan od najtraženijih haških bjegunaca.
Poslije godinu i po dana provedenih u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu, u pauzi priprema za "proces stoljeća", našao je vremena da prvi put, poslije više od 13 godina, govori za "Večernje novosti".
Kaže da su mu teško padale izjave da su Srbi taoci njegovog skrivanja.
"Nije riječ samo o porodici, nego i drugim potpuno nedužnim ljudima, prijateljima, pa čak i nepoznatim, nepravedno optuživanim za pomaganje. Naš paroh Jeremija Starovlah i njegov sin Aleksandar su jedva preživjeli, mnogi su propali ekonomski, psihički, porodično. Tim ljudima i mojoj porodici, moji progonitelji i ja dugujemo mnogo, jer su te patnje nezaslužene i nezamislive u civilizovanom svijetu. Bin Ladenov brat trguje sa Zapadom, i to je, možda, i normalno, sinovi ratnih vođa drugih strana u našem sukobu bave se politikom i biznisom naveliko, a moja porodica je prošla kroz pakao. Može doći vrijeme da se Staljinu svi izvinimo - bar nije imao potrebe za hipokrizijom i perfidijom."
Karadžić objašnjava i kako se svih tih godina skrivao.
"Dugo sam se držao daleko od gradova, i od porodice i prijatelja. Jedno vrijeme, dok su to zakoni dozvoljavali, sa znatnim obezbjeđenjem. Zatim sam morao da budem sam, a za rutinsku kontrolu i legitimisanje potrebni su vam uverljivi papiri, i tako je došlo do novog imena - Dragan Dabić". "Moje ime je u slovenskoj mitologiji epikleza, prizivanje boga Daboga, hromog Dabe, pa sam tako, šale radi, izabrao prezime. Radnu verziju komedije "Sitovacija" potpisivao sam kao Daba Šon, a to ime krije i mogućnost čitanja Da, baš on, kao što i "Sitovacija" krije više čitanja: Sit ovacija, Sit ova CI(J)A - itd. Besposlen pop jariće krsti."
Tvrdi da nije imao puno problema pri skrivanju identiteta: "Nije mi se desilo da me u Srbiji negdje legitimišu. Bio sam uzoran građanin, nisam prelazio ulicu na crveno i izbjegavao sam događaje o kojima bi čovjek morao svjedočiti, i nikome nisam bio zanimljiv.Morao sam zarađivati za život, pa je identitet bio neophodan."
Objašnjava kako je potpuno sam stvorio novi život.
"Desilo se da sam iz potpune nule, bez lične istorije, kao nova ličnost, stvorio nekoliko stotina dobrih prijateljstava. To se u Beogradu, i pored svih njegovih nevolja, još uvjek može, i to me podsjeća na Beograd prije 1978, pre nego što su postali vidljivi efekti Ustava iz 1974. A to je bio Beograd, grad bez premca u svijetu! Bilo bi lijepo da Beograđani ponovo nađu mir i ne dozvole da se pizma iz politike uvlači u njihove živote. Porodice I prijateljstva, to je put!"
Karadžić nije do kraja objasnio kako je na kraju uhapšen:"O tome ne znam mnogo, osim da sam "ih" osjetio negdje početkom juna, ali sam mislio da pretjerujem. Kad su bili sigurni ko sam, nisu dugo čekali."
Ne može 100 odsto vlasti na 100 odsto Bosne
On se ponovo osvrnuo na ulogu Ričarda Holbruka i navodni sporazum koji je sa njim sklopio.
"Ni kod koga ko se bavio tim pitanjem više nema nikakve sumnje da je sporazum sklopljen. Kad je to postalo nesporno, postavilo se pitanje da li je ambasador Holbruk imao ovlašćenje da sklopi sporazum, a kad smo dokazali da je djelovao s ovlašćenjima cijele međunarodne zajednice, ali stvarne, a ne fiktivne, u bliskoj saradnji sa Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija, onda je razlog odbijanja bio izostanak rezolucije SB UN o toj stvari. Pa, nisam ja mogao da iniciram rezoluciju. To je Holbrukov dio posla, mada nije jasno zašto bi bila potrebna rezolucija.
Na pitanje kako su izgledali pregovori sa Holbrukom i da li mu je zaista i povjerovao Karadžić kaže:
"On je veoma ozbiljno mislio o svemu što je radio sa nama, razgovarao uz puno uvažavanje, vidi se to iz nekih dnevničkih zapisa o našim susretima. Ne razumijem zašto je njegova retorika bila drugačija, mada nam je on rekao da će retorika ostati neko vrijeme oštra. Uvjeren sam da bi ispunio svoju obavezu, da je mogao, ali on to neće da prizna, a to nije lijepo. On je, prije svega, bio pragmatičan, uporan i nasilan, ali je bio svjestan prave prirode konflikta. Bio je potpuno svjestan da mi nismo "ratni zločinci", inače, ne bi ni pregovarao sa nama”.
Karadžić se osvrnuo i na sklapanje Dejtonskog sporazuma:
"Sa Holbrukom smo, poslije dugog rada i u punom razumjevanju, postavili temelje "Dejtona" u prvih šest principa, koji su, kasnije, u ovoj američkoj bazi znatno izmijenjeni. Neke istine koje je Holbruk saopštio muslimanskoj strani, i danas stoje, i još su izvor nevolja, i biće sve dok ne bude jasno da se ništa ne može mijenjati bez konsenzusa. Neka neko proba da ukine ili ograniči Flandriju, Kataloniju, Sjevernu Irsku, bilo koji kanton u Švajcarskoj!"
“Pred "Dejton", kad je odlučeno da se sklopi mir, Holbruk je rekao bošnjačkom lideru Aliji Izetbegoviću, da kaže da li želi trideset odsto vlasti na sto posto Bosne, ili želi sto odsto vlasti na trideset procenata Bosne. Sto odsto vlasti nad sto posto Bosne ne može dobiti! Dakle, otvorio mu je perspektivu dublje podjele, kakvu je Izetbegović želio od početka. To mu je ponovio i ambasador Karl Bilt. Ali, nekakve sile, neke tajne grupe tjerale su Izetbegovića da traži nemoguće, neprihvatljivo hrišćanskoj većini, koju čine Srbi i Hrvati, uz ostale. A to je sva suština naše tragedije, kako onda, tako i danas."
Izetbegović nam je dao ideju za stvaranje RS
Karadžić vjeruje da se rat u Bosni mogao izbjeći.
"Za nas je bila najbolja opcija opstanak Jugoslavije, ma kolika ona bila, a to je bilo i stanovište SDA sve do kraja januara 1991. Onda se nešto desilo sa Izetbegovićem, trpio je neke pritiske, i SDA je krenula silovito i nasilno ka nezavisnosti”
Prije toga, mi nismo imali nikakvih planova koje drugi ne bi prihvatili:
nova organizacija zajednica opština, iz ekonomskih razloga, bilo je sve što smo htjeli, što smo deklarisali i prije izbora, a SDA se tome nije protivila. Ali, kad je SDA krenula u uništavanje zajedničke države, sa ciljem potčinjavanja Srba u unitarnoj BiH, mi smo izabrali svoj legitiman put: preduzeli smo mjere obezbjeđenja opstanka kroz osiguranje konstitutivnosti i suvjerenosti tamo gdje smo bili suvjerena većina.
Bivši predsjednik RS objašnjava i kakvi su pogledi Bošnjaka bili na put koji su izabrali Srbi.
"Ideju većinske suvjerenosti nam je dao Izetbegović još prije izbora. Na jednom velikom mitingu, mislim, u Zenici, Izetbegović je rekao: Ako Hrvatska ostaje u Jugoslaviji, i mi ostajemo u Jugoslaviji. Ako Hrvatska izlazi iz Jugoslavije, i mi izlazimo iz Jugoslavije. Ako ne može iz Jugoslavije izaći cijela Bosna, mogu oni njeni djelovi koje mi možemo prosperitetno kontrolisati. Kad je izbila kriza, pitao sam ga šta je to značilo. Rekao je da nije vrijeme da govori o tome, ali je poslije nekoliko dana sasvim iznenada, na bilateralnim pregovorima Srba i muslimana iz SDA, predložio podjelu Bosne. Postoje autentični dokazi o tome, i kod mene, i kod Tužilaštva, i kod pokojnog osnivača SDA Adila Zulfikarpašića, koji u knjizi iz 1991. piše da ga je Izetbegović dva puta silno uplašio, predlažući da "Srbi uzmu svoje, Hrvati svoje, a mi muslimani svoje".
Karadžić se onda osvrnuo i na Kutiljerov plan i Istorijski dogovor Srba i muslimana?
"Izetbegović je u početku prihvatao spasonosna rješenja, kao formulu 4 plus 2 (4 u federaciji, dva u konfederaciji) i istorijski srpsko-muslimanski sporazum, do koga su u ljeto 1991. godine došli Zulfikarpašić i Filipović. Zaključak je bio da je za muslimane najbolje da ostanu u Jugoslaviji kolika god ona bila. Abdić nikad nije bio protiv očuvanja Jugoslavije, samo da se sačuva mir. Zajedničke mitinge SDS i MBO oduševljeno su pozdravljali i Srbi, i muslimani, i Kutiljeirov plan pred rat Izetbegović je prvo podržao, a 1993. je sa Krajišnikom čak i potpisao deklaraciju da nakon što muslimani dobiju 30 odsto teritorije, Srbi mogu da se otcijepe i pripoje kome hoće”.
“Samnom je sasvim dobro sarađivao na pravljenju mapa, dajući konstruktivne predloge da "što manje nas ostane kod vas, i što manje vas kod nas", tj. da mape budu što pravednije, bez obzira na opštinske granice. Vjerovao sam da ima autentičnu želju da dođe do svog cilja, koji bi prihvatili i Srbi i Hrvati. Da je izdržao pritiske, bio bi junak i Srba, i Hrvata, i muslimana”.
Karadžiću i danas nije jasno zašto Izetbegović brzo mijenjao mišljenja i ko je sve na njega uticao.
"U svim tim prilikama neka mračna sila ga je natjerala da za nekoliko sati odustane i pokvari priliku. Oni koji su bili oko njega bolje znaju ko je bila ta tajanstvena sila. Jednom, poslije povratka iz Njemačke, rekao je profesoru Koljeviću i meni (možda su u našem društvu bili Momčilo Krajišnik ili Biljana Plavšić), da je dobio ponudu koju ne sme da odbije, i da mora da ide ka nezavisnosti. Ovo može da zvuči kao Izetbegovićeva rehabilitacija, ali ovo više nije politika, a istina je istina, svi joj dugujemo”.
Karadžić i dalje vjeruje da je rat u BiH mogao biti izbjegnut.
"Da su muslimane vodili neki drugi, npr. Adil Zulfikarpašić, Fikret Abdić ili Dizdarevići, pa čak i Alija Izetbegović bez pritisaka "mladomuslimanske zavjereničke grupe", kako ih naziva Zulfikarpašić, vjerujem da bi cio Balkan danas izgledao drugačije, i bio daleko od ove bede. Naravno, da je to dopustio posljednji američki ambasador u SFRJ Voren Cimerman i one sile kojima je taj rat bio potreban”.
On se osvrnuo i na današni politički rad Harisa Silajdžića
"Ne bori se Haris Silajdžić za muslimansku sirotinju, jer ona ne bi vršila tih 100 odsto vlasti, već on i njegovi pajtaši, grupa koja je, i pored 15 milijardi dolara pomoći, dovela Federaciju u ekonomsku bedu. On se bori za uspostavljanje "pustog turskog", a da on bude vezir.
Suđenje u Hagu je dio Božje pravde
Radovan Karadžić se potom osvrnuo na proces u Hagu.
"Moja odbrana zasnivaće se na istini, na iznošenju najvećeg mogućeg obima istine. Svjestan sam da se "običajno pravo" manje osvrće na utvrđivanje istine, a više na borbu argumenata optužbe i odbrane, što je, po mom mišljenju, svojevrstan "larpurlartizam".”
“Vjerovatno je naše nerazumijevanje razlike između pravosudnih sistema izvor mnogih problema za optužene. Na primjer, u našem sistemu postoji istraga suda, koji nepristrasno sakupi sve činjenice prije podizanja optužnice. U zapadnom sistemu postoji tužilačka istraga, pa odbrana treba da uradi svoj istražni dio, a ko to ne zna i propusti da uradi, nađe se u teškoćama da predstavi svoj slučaj. Sudsko vijeće mjeri ono što na sto iznesu dve strane”.
“A, istina je, vidjeće cio svijet, dijametralno suprotna od slike koja je stvorena. I zato je ovaj proces dio Božije pravde, i on će cijelu krizu osvetliti i razjasniti. Zbog toga ne smije da bude smandrljan”.
Bivši predsjednik RS zadovoljan je tretmanom u Šheveningenu.
"Među osobljem nisam sreo nervoznu ili netrpeljivu ličnost. Miran, zadovoljan i civilizovan svijet. Ima dosta prilike za sport, i to sam upražnjavao dok nisam oštetio ligamente, a i rad mi ne ostavlja prostora. Ima dovoljno vremena za šetnje, za kreativno bavljenje umjetnostima, ali kad se sami branite, u jednom trenutku morate odustati od svega toga. Dakle, vrijeme protiče u radu," kaže Radovan Karadžić u ekskluzivnom intervjuu za "Večernje novosti"
(MONDO)