U nasilju kosovskih Albanaca od 17. do 19. marta 2004. godine poginulo je 19 osoba - osam Srba i 11 Albanaca.
Navršava se pet godina od provale albanskog nasilja na Kosovu i Metohiji, 17. marta 2004. godine, kada su se na meti našli Srbi, njihova imovina, spomenici kulture i svetinje Srpske pravoslavne crkve.
Bio je to drugi albanski pogrom nad Srbima počinjen u miru otkako je pokrajina pod protektoratom UN i zaštitom međunarodnih snaga, posle izgona više od četvrt miliona Srba, Roma i drugih nealbanaca posle NATO agresije i bombardovanja, u junu 1999. godine.
Ranjene su i povrijeđene 954 osobe, među kojima 143 srpske nacionalnosti i desetine pripadnika međunarodnih snaga koji su se sukobili s Albancima, štiteći Srbe i njihovu imovinu od napada.
Iz domova je protjerano blizu 4.000 Srba, etnički je očišćeno šest gradova i devet sela, a porušeno je ili zapaljeno 935 kuća Srba i 10 društvenih objekata (škole, domovi zdravlja, pošte...).
Posebna meta Albanaca bili su duhovno nasleđe i graditeljska baština srpskog naroda, pa je srušeno, zapaljeno ili teško oštećeno 35 vjerskih objekata, od čega 18 spomenika kulture.
Do temelja su srušeni manastir Devič, kod Srbice, i konaci manastira Sv. Arhangela kod Prizrena, izgorele su crkve Bogorodice Ljeviške iz 14. i Sv. Đorđa iz 16. vijeka u samom gradu, a na njegovom svodu ispisana je prijeteća poruka"Smrt Srbima".
U crkvama su stradale vrijedne freske i stotine ikona, putira, odeždi i drugih crkvenih relikvija, kao i knjige krštenih, vjenčanih i umrlih.
Oskrnavljena su tri srpska groblja, a nisu pošteđene ni grobnice Sv. Joanikija Devičkog i cara Dušana u Sv. Arhangelima.
Povod za ovaj pogrom insceniran je kampanjom albanskih medija u kojoj su 16. marta lokalni Srbi optuženi za smrt tri albanska dječaka iz sela Čabra, kod Zubin Potoka, koji su se udavili u rijeci Ibar.
Čelnik lokalne podružnice za zaštitu ljudskih prava Bajram Haliti izjavio je da su Srbi natjerali osam albanskih dječaka preko nabujale rijeke.
Istraga UNMIK policije pokazala je da su ove optužbe lažne i da je jedan od preživjelih dječaka, koji je svjedočio pred kamerama, najvjerovatnije, bio instruiran.
Ne čekajući rezultate te istrage, nekoliko hiljada Albanaca započelo je proteste 17. marta u južnoj Kosovskoj Mitrovici, a u sumrak su krenuli ka sjevernom dijelu grada.
Na mostu preko Ibra probili su kordon međunarodnih snaga, došlo je do okršaja i intervencije Kfora i UN policije. Cio grad ubrzo je bio u oblaku dima i suzavcu, a bilo je i pucnjave.
.
Nasilje i napadi Albanaca preneli su se ubrzo južnije u selo Čaglavicu kod Prištine, Laplje selo, Lipljan, Obilić, Kosovo Polje, zatim srpska sela centralnog Kosova i gradove Gnjilane, Uroševac, Đakovicu, Prizren...
Nasilje je s nešto manjim intenzitetom nastavljeno i 18. marta. Srbi su pomoć potražili u bazama Kfora, ali je većina ostala u bezbjednijim srpskim enklavama, a samo 250 je izbejglo u druge djelove Srbije.
Predstavnici međunarodne zajednice ocijenili su tada da je "etnički motivisano naslije" nad Srbima bilo "planirano i dobro orkestrirano", ali se ispostavilo da više od 20.000 pripadnika međunarodnih snaga nisu bili spremni ili nisu htjeli da ga osujete i spriječe.
Prema procjenama UNMIK-a u "planiranom i orkestriranom nasilju" učestvovalo je oko 60.000 kosovskih Albanaca.
Napadi Albanaca provocirali su demonstracije u gradovima Srbije, a u Beogradu i Nišu su najekstremniji zapalili džamije.
Posle pogroma nad Srbima, uhapšeno je 270 Albanaca, a 143 osobe su osuđene, od kojih 67 na višegodišnje kazne zatvora, ali ne i glavni akteri iz političkih struktura i redova bivše OVK.
U međuvremenu je srpskom tužilaštvu oko 5.000 građana podnijelo krivične prijave zbog martovskih nemira, koje su prosleđene pravosudnim organima na Kosovu i Metohiji, ali se ne zna ishod.
Prema prvim procjenama, šteta pričinjena uništavanjem srpske imovine iznosi više miliona evra.
Prema međunarodnim izvještajima, albanske vlasti su izgradile 516 kuća u koje se Srbi nisu vratili, prije svega iz straha za bezbjednost.
Uprkos obećanjima o brzom povratku u domove, većina žrtava martovskog nasilja i dalje živi u kolektivnim centrima, kontejnerskim naseljima ili tuđim kućama u statusu "interno raseljenih".
Teror albanskih ekstremista formalno su osudili Savet bezbjednosti UN i evropski zvaničnici
(Tanjug)