"IMAM PREPISKU IZMEĐU MOG SINA I DJEČAKA UBICE!" Majka ubijenog učenika iz "Ribnikara" - Molio ga je...

Majka ubijenog dječaka iz Ribnikara je govorila o dječaku ubici i pomenula prepisku sa njenim sinom.

U emisiji "Kec na jedanaest" na televiziji K1, Boško Jakovljević je razgovarao sa Suzanom Stanković Čikić, majkom ubijenog dječaka, koja je otkrila šta ljudi uglavnom pitaju nakon memorijalnog koncerta, dok je dječakova profesorka harmonije Isidora Bovan, govorila o njegovom velikom talentu koji je imao.

"Mnogi su me pitali odakle mi snaga, kao što ste me i vi pitali prošlog puta. Uvijek odgovorim isto, iz ljubavi prema sinu. Nema te stvari koju ja ne bih za njega uradila. Želim da živi njegovo djelo, da on živi i dalje, da bude inspiracija drugoj djeci. Bio je inspiracija mnogima i dok je bio živ, iako je bio tako mlad. Nekako želim da to ostane, da podstakne neku djecu, a i ja bih željela da podstaknem roditelje za nešto dobro", kaže majka ubijenog dječaka i dodaje da se trudi da bude dostojna svog sina.

,,Trudim se da budem dostojna svog sina, da nije lako, nije, i ne znam da li postoji nešto surovije. Razumijem i druge ljude, ja sam psihoterapeut. Ja sam preživjela tragediju, a neki ljudi imaju problem koji se može riješiti. Ne treba porediti, svakome je svoja muka najteža. Neke stvari su ispravljive, hvala Bogu da je tako, i treba da se trudimo da ih ispravimo i da budemo zadovoljni, jer ako smo mi zadovoljni gajićemo i zadovoljniju djecu. Ne treba porediti, a da je surovo, surovo je. Svi se mi trudimo da naučimo da živimo sa ovim što nam je život nametnuo, da tražimo neka rešenja. Rane koje ja preživljavam, roditelji stradale djece u "Ribnikaru" i Duboni, ne zarastaju nikada. Učimo da živimo sa tim. Pokušavam da nađem neki svoj put, misiju zbog čega postojim i dalje na ovom svijetu. Voljela bih da to bude nešto pozitivno i da moj sin bude ponosan", govori Suzana Stanković Čikić.

Majka ubijenog dječaka ističe da ponekad razgovara sa fotografijom svog sina

Ponekad mu se obratim gledajući njegovu fotografiju i kažem mu "ti i ja, zauvek tim", zaista to tako osjećam. Uvijek sam mu govorila dok je bio živ, da sam uvek za njega tu i da ću ga uvek podržati u svemu onom što smatram dobrim ili što mi on pokaže da je dobro, jer sam najsrećnija kada je on srećan. Zaista sam se tako osjećala kada vidim njegov osmijeh, njegovo zadovoljstvo, nebo mi je granica bila. Znam da je imao snove, želim da te njegove snove negujem i sad, kao dok je bio živ. Dobila sam mnogo poruka i pisama od djece širom sveta, koliko on inspirativno deluje na njih, od toga da oni budu bolji đaci, do toga da se posvijete nekim van nastavnim aktivnostima", kaže majka dječaka i kaže da njena gostovanja nisu hrabrost, nego čista ljubav prema sinu.

"Nemam zadršku da gostujem, jer imam želju da dočaram koliko je ta ljubav lijepa, snažna, nemeriljiva i koliko je ljubav davanje. Ja sam uživala u tome u svakoj sekundi sa njim i on je znao da uzvrati. Zato pričam da ljubav ne treba da se štedi, djeca uče gledajući nas. Naučiće da daju i da primaju ljubav i biće srećna sjutra prema svojoj porodici, ta ljubav nam daje snagu i gura nas. Ne moraju da budu uvijek ovako tragične stvari, ne daj Bože da se ikada više dogodi", kaže Suzana i dodaje da je njen sin uvijek imao vremena za druženje pored svih obaveza.

"Uvijek je imao vremena za druženje, a suprug i ja smo se trudili da ga učimo što samostalnije organizuje svoje vrijeme, a da ćemo mi biti tu da pomognemo tamo gdje treba. Kazala je majka ubijenog dječaka u "Ribnikaru". "Suprug i ja smo sinu pristupali kao ravnopravnom članu porodice od samog rođenja, spram uzrasta i onoga što može da razumijem. Time smo mu dali prostor i slobodu, da ima svoj stav, mišljenje, učili smo ga da postoji način ispravan da se nešto kaže, da se ne složi, ali da je jako važno da zna argument, zbog čega se ne slaže", kaže majaka Suzana i dodaje da su se znala pravila:

"Ako je pravilo da se sjedi za trpezarisjkim stolom, pravilo je za sve. Ako kažem da se ne govore ružne riječi, važi za sve. Djeca uče na taj naćin vrijednosti sopstvene porodice. Osećaju se ravnopravnim, a ne skrajnutim."

Suzana je ispričala da su dječak i njen sin bili u korektnom odnosu

"Znao ga je od septembra, kada je dječak prešao u njihovo odeljenje. Ne znam da li ga je poznavao ranije. Nije bio blizak sa njim, jer nije dolazio kod nas u kuću, nije ni on odlazio kod njega, ali sam imala prilike da čujem od djece da je dječak povremeno bio sa njim u toj Mitićevoj rupi. Čak imam jednu prepisku njihovu, gde je dječak molio mog sina za neke note za njegovu sestru, gdje mu je moj sin rekao da on ne može da mu skine te note sa interneta, jer je sve zaključano ili se plaća, ali da će pokušati da mu to nađe. Nisu bili bliski prijatelji, ali su drugarski komunicirali. Bliže znam djecu koja su dolazila kod nas u kuću i sa kojima je moj sin imao više zajedničkih interesovanja, ali evo sada slušam od djece da je bio sa njima povremeno. Ja nikada od sina nisam čula ništa ružno o dječaku, ali nisam imala prilike ni da slušam o nekom bliskom druženju. Sada znam da je dječak imao dvojicu ili trojicu bližih drugara, kojima je odlazio u kuću i koji su dolazili kod njega u kuću. Neki od tih dječaka su povrijeđeni, pucao je u njih, a mislili su da je dječak njima najbolji prijatelji. Jedva su preživjeli", kaže Suzana i dodaje da dječak nije bio otuđen od drugara:

"Nije tačno da nije bio prihvaćen od drugara, ali on, dozvoliću sebi na osnovu onoga što sam čula od djece i što sam imala prilike da čujem na onom ročištu protiv oca, on je dijete koje ne može da osjeti emociju i možda zato on nije osećao prijateljstvo. Ja sam njega pitala, kakvi su mu bili drugovi, dječaci što su kod njega dolazili u kuću, a on mi je rekao 'Ništa naročito'. Jedan dječak koji je povrijeđen, koga sam ja srela mi je rekao, da je mislio da mu je dječak najbolji drug. Pitanje je zašto se dječak osećao nedovoljno prisutnim u društvu. Bio je pozivan i na rođendane. Ne bih da kažem nešto što ne bi trebalo. Prošli put sam rekla sa kojom hladnoćom je na ročištu pričao o ubistvu, kada sam ga pitala: 'Da li znaš da si mi ubio sina?', on je rekao 'Znam'. Nema emocija, vjerovatno ih nije bilo ni u ovom drugarskom odnosu, ali djeca ne znaju da objasne zašto. Sada kada slušam, objašnjavaju da je bio čudan", dodaje majka dječaka.

Suzana smatra da ova tragična situacija treba svima da bude opomena

Ne možemo da kažemo da niko nije primijetio, jer ako djeca primećuju da je on čudan, primjetili su sigurno i drugi.  Obzirom da je sudski proces u toku, ne znam koliko smem da pričam, ali ovo treba da nam bude opomena da neke stvari ne prihvatamo tako lako. Verujem da nikome nije palo napamet da jedno dijete može da uđe sa oružjem u učionicu i napravi ovako nešto, ali ja u ovom trenutku ne mogu da govorim da li je bilo znakova na koje je trebalo obratiti pažnju. Možda jeste, ne mislim samo na dijete kao dijete, već na cijelu porodicu. Apelujem, da ne shvatamo olako tu neku vrstu različitosti i neke mnogo manje ispade dječije. Posebno sada, kada neka djeca od 12 ili 13 godina misle da im niko ništa ne može, jer nisu krivično odgovorni ili su samo ljuti na svoje roditelje, pa pomisle: 'ja neću odgovarati, ali ti možda hoćeš'. Moramo voditi računa, ne znam u kojoj školi možda postoji potencijalno još neko dijete, koje neće doći pištoljem, ali sa nožem možda hoće", zaključila je majka dječaka, Suzana Stanković.

Profesorka harmonije Isidora Bovan, kaže da je ubijeni dječak bio neodoljiv

"On je u našoj školi "Josip Slavenski" proveo zaista kratko vreme u odnosu na školovanje. Od septembra do tog užasnog maja. Pokušala sam da objasnim Suzani koliki je trag ostavio na nas sve.  Rijetkost je bila da neko može da se uklopi sa svima. Zanimljiv i neodoljiv je bio. U školi je želio da ima najviše ocjene, ali to nije bio njegov osnovni cilj. Bio je zaintresovan za sve muzičke predmete. Veliki, a mali čovjek. Kada sa njim razgovarate on vas razume, bez obzira da li ste profesor, učenik, osoblje u školi, sa svima je nalazio zajednički jezik, a onda ispred sebe vidite jedno dijete sa prelijepim pogledom i osmjehom. To je bio on", zaključila je Isidora Bovan u emisiji "Kec na jedanaest" na televiziji K1.