Njen život se kretao od beogradskog noćnog života do blještavih svjetala Dubaija. rijaliti programa i natpisa u novinama i krijumčarenja kokaina do odsjaja metalnih rešetaka Centralnog zatvora u Beogradu.
Zatvroski dani postali su materijal za knjigu koju je napisala: Prvom klasom do ćelije 12". Knjiga je nastala u vrijeme istrage i optužnice za trgovinu drogom.
Ona je Nina Prlja, rijaliti učesnica, spisateljica i model. Gostujući u emisiji Crna Hronika na Kurir TV govorila je o svom burnom životu: optužbama za prostituciju, za prenos droge u tjelesnim otvorima, organizovani kriminal, o učešću u rijalitiju, ali i o teškim zatvorskim danima.
Prlja je odlučno negirala optužbe da je obavljala posao tzv. Narko mule:
"20.000 put ću ponoviti da nikada u životu svom nisam tako nešto uradila. Nikada ne bih to uradila niti ću ikada to uraditi. Policija me je odvela zato što je ta žena koja je to prenostila rekla u policiji da sam ja u kriminalnoj organizaciji. Da sam bila optužena ne bih otišla u rijaliti kao nesnađen slučaj. Bila sam kod kuće u svom krevetu kada su me uhapsili", rekla je Prlja i dodala:
"Kokain jeste pronađen u mom stanu, ali nije bio moj. Ja sam ovdje optužena, ali ne i osuđena. Morala sam biti zatvorena dok je trajao postupak i to je kraj. Bila sam u beznađu i uopšte nisam znala šta se dešava. Tek sam u zatvorskoj kantini vidjela natpise o sebi koje ne mogu da ponovim. Ja stvarno ne mogu da vjerujem odakle ta količina dezinformacija i mržnje prema meni, jednoj običnoj djevojci."
Tvrdi da je u rijaliti ušla iz nužde, jer se nakon izlaska iz zatvora našla u teškoj situaciji.
"Istraga je trajala sedam mjeseci. Nakon mjesec dana posle istrage bila sam prinuđena da uđem u rijaliti. Ostala sam bez momka i bez novca. Nikad se sa momkom od tad nisam vidjela. Nisam imala ni jednog prijatelja koji bi bio na mojoj strani. Bila sam primorana da uđem u rijaliti gdje sam još goru stvar napravila."
Na pitanje voditeljke Jelene Pejović da li je ulazak rijaliti zaista bio jedino rješenje rekla je da nije bila u mogućnosti da radi bilo koji drugi posao:
"Bilo je nemoguče da budem frizer kao "mula koja je krijumčarila kokain". Da sam otvorila salon, ko bi htio da dolazi? Nije bilo drugog rješenja. Ja sam tamo htjela i da objasnim šta je istina, ali ja nisam znala šta je rijaliti. Tamo je krenula priča o mom navodnom bavljenju prostitucijom. Tu su proširili oni muškarci koji su nešto htjeli sa mnom, pa to nisu dobili. Ja nisam ulazila u rijaliti da bih sa nekim imala seksualne odnose."
A vrijeme koje je provela i zatvoru bilo je prema njenim riječima na svakodnevnom nivou veoma traumatično:
"Katastrofalne stvari su mi se dešavale i nisam vidjela nikakav izlaz. Bila sam pod nekim adrenalinom. Pretvarala sam se da sam jaka. To mi je toliko teško palo da sam se pretvorila u bezosjećajnu osobu koja je morala takva da bude. Nisam mogla da pokažem svoju slabost, jer je to veoma opasno uraditi u zatvoru. Bilo mi je toliko teško da sam morala to da prenesem na taj papir."
Prlja svjedoči da pojave fizičkog i seksualnog nasilja među ženama i zatvoru nisu bile rijetka pojava:
"Ja to nisam vidjela, ali čula sam stalno te jauke i krike. Dolazilo je često do malteretiranja i zlostavljanja. Neke žene su sebi vadile zube, jedna romkinja je neprestano plakala za svojom djecom. Bilo je strašno."
U zatvoru je sklopila nova prijateljstva, ali bila je i svjedok pokušaja samoubistva djevojke koje je kako kaže bila nesrećno u nju zaljubljena.
"Ja sam se tamo sprijateljila sa nekim osobama, jer su one vidjele moju snagu. Shvatila sam da ću ostati jako dugo i odmah sam počela intezivno da treniram i da pišem. Djevojka iz zatvora se objesila jer je bila zaljubljena u mene. Meni je nje stvarno bilo žao, ali ja nisam znala šta da radim sa njom. Ona je danima i noćima sjedila pored mog kreveta moleći me da budemo zajedno. Na sreću preživjela je. Nekoliko nas ju je skinulo iz toaleta. Premjestili su me u ćeliju sa djevojkom koja je bila na jako lošem glasu. Ona je, međutim, bila toliko pozitivna i ne znam zašto je imala takvu reputaciju. Postale smo dobre drugarice. Nije ni ona bila psihički stabilna, vodila sam je u bolnicu. Psihijatrija u Centralnom zatvoru je strašna."
Pomoć je došla sa sasvim neočekivane strane.
"Smršala sam 15 kila i smrdila sam sam na buđ, kao i sve robijajašice. Nikad gore nisam izgledala. Bivši momci i momci iz kraja su se javili da mi pomognu i tada sam vidjela ko mi je pravi prijatelj za razliku od nekih javnih ličnosti koje su i te kako znale da troše moj novac i da dolaze kod mene u Dubaji gdje sam ih upoznavala sa bogatim ljudma. Na kraju su završavale u krevetu sa mojim momkom."
Ipak, smatra da je zatvorsko iskustvo na nju imalo i pozitivno dejstvo.
"Da se nije desio taj zatvor ne bih postala normalna osoba. Ja bih sve na svijetu dala da sam se više obrazovala i učila jezike. Voljela bih da znala da izlazim kao sav normalan svijet", rekla je Prlja.