Crna Gora do kraja godine mogla bi, bar po ovom pitanju, dati smisao onome što joj u Ustavu piše – „ekološka“ – ukoliko se usvoji nacrt Zakona o otpadu, kojim se predviđa zabrana upotrebe plastičnih kesa
Da li se zaista moraju uvesti zabrane i kazne kako bismo promijenili navike u svoju i korist okruženja u kojem živimo?
Kada su se šezdesetih pojavile, plastične kese bile su senzacija zbog svoje praktičnosti i jednostavnosti. Međutim, već deset godina kasnije, svijet je počeo da uviđa da kratkoročna upotreba ovih kesa ima dugoročne posljedice na životnu sredinu.
Ipak, ni sve opširnija saznanja o njihovoj štetnosti u godinama koje su uslijedile nisu dovele do toga da potrošnja plastičnih kesa, kao i ostalih proizvoda od ovog materijala, u potpunosti izađe iz upotrebe.
Ukidaju se besplatne plastične kese!
Razlozi za to uglavnom se kriju u interesima proizvođača, čiji bi se profit znatno smanjio, ali i u navikama potrošača čija se svijest vrlo sporo razvija po ovom pitanju.
Mnoge zemlje u Evropi i svijetu su zakonskim regulativama, visokim taksama ili potpunom zabranom upotrebe plastičnih kesa redukovale njihovu potrošnju na minimum, što je išlo u korak sa podizanjem svijesti njihovih građana o životnoj sredini.
U zemljama Balkana kese su, kao i sve drugo, poprimile čak i neku romantiku pa se i od njih, kao i od svega drugog štetnog, teško odvikavamo.
Nema te fioke u balkanskim domaćinstvima u kojima se ne talože kese - za svaki slučaj. Ne postoji ta kesa u našim kućama u kojoj nije zapakovano najmanje deset drugih kesa svih boja i veličina, a svaka od plastike.
Poslužiće za smeće, za hranu, za pakovanje svega i svačega... I tako u nedogled. Na ukazivanje o štetnosti njihovog taloženja i upotrebe uglavnom prevrćemo oči, nezainteresovani da se još i time, pored svih ostalih problema, bavimo.
I tako osvajamo primat u još jednoj statistici negativnih pojava, pa u Crnoj Gori jedan stanovnik potroši oko 730 plastičnih kesa godišnje. Poređenja radi, u ne tako dalekoj Austriji, ovaj broj na godišnjem nivou je 48 kesa po stanovniku.
Iako bezbroj puta ponovljeno, valja ponovo ukazati na neke od posljedica koje ova naša navika ima po okolinu.
Možda ste znali, a možda i ne – da bi se jedna kesa razgradila, neophodno je od 400 do hiljadu godina, a čak i kada se razgrade, hemikalije iz njih nastavljaju da zagađuju životnu sredinu.
Razmislite kako onda te hemikalije utiču na hljeb, voće, povrće i ostalu hranu koju čuvamo u tim kesama i konzumiramo je.
ALARMANTNO je koliko PLASTIKE imamo u organizmu
Treba li pominjati sve češće prizore životinja umrlih u najgorim mukama zbog toga što su nama potrebne kese?
Zahvaljujući našoj „potrebi“, bar sto hiljada životinja (divljih i domaćih) godišnje umre od posljedica gušenja plastičnim kesama, pojede ih ili se upetlja u njih.
Radimo li po tom pitanju bilo šta osim kliktanja na "sad react" na Fejsbuku kada vidimo vijest o životinjama umrlim zbog ljudske neodgovornosti?
Do 2050. u morima više plastike nego ribe!
Rijeke na svojim obalama talože gomile i gomile kesa, na granama drveća one su uveliko prihvaćene kao „ukras“, more ih izbacuje na obale pokušavajući da nas upozori na našu neobzirnost, na spontane deponije pored puta odavno smo navikli.
Umijemo da se dičimo svojom zemljom kada nam neko sa strane pohvali prirodu, a ne umijemo tu prirodu da čuvamo.
Da bi se promijenilo društvo, prvi korak je uvijek mijenjanje sebe i svojih navika.
Upotreba plastičnih kesa nije navika koju je teško promijeniti, a uticaj na okolinu je veliki.
Kao što ne zaboravljamo mobilni telefon ili novčanik, tako možemo naučiti sebe da ne zaboravljamo ceger. Osim što pošteđuje životnu sredinu, štedi nam i novac koji dajemo na kese i reklamiramo supermarkete na sopstveni račun.
U Gintašu podijeljeni besplatni cegeri
Kada kupujemo sitne proizvode, poput flaše vode, grickalica i sličnog, da li nam je zaista potrebna kesa? Zašto je uzimamo za nešto što možemo nositi u rukama?
Zašto čekati zakon da nešto promijeni, ako sami već danas možemo promijeniti svoje navike?
Jednostavno je, a važno.
POGLEDAJTE I OVO: