Staljin je u Kremlju primio Edvarda Kardelja, Vladimira Popovića i Božina Simića. Sastanku je prisustvovao i Molotov. Između ostalog, rekli su da su Crnogorci borben narod i da su prestigli druge.
Istorija je uvijek višedimenzionalna. I njen cilj je da omogući da se jedno vrijeme razumije i objasni, a ne da presuđuje.
Ona istorija, piše Kurir, u stvari je vrtlog čitavog niza činjenica koje se međusobno prožimaju, a vrlo često suprotstavljaju. Zbog toga je svaka istorijska pojava o kojoj se govori protkana mnogim podacima koji su, nerijetko, i kontradiktorni. To podrazumijeva da se ništa ne može posmatrati u relaciji crno i bijelo.
Tako je i sa dokumentima koji su izvučeni iz "dubokih" arhiva Rusije i Srbije i prezentovani u zborniku "Jugoslovensko-sovjetski odnosi 1945-1956", koji ne govore samo o relaciji između dvije zemlje, privredne, vojne i političke saradnje njihovog rukovodstva, već otkrivaju stavove i ubjeđenja ondašnjih lidera, čije će se posljedice osjetiti tek nekoliko decenija kasnije, pišu Večernje novosti.
Izvještaj Vladimira Popovića, narodnog heroja, diplomate i dugogodišnjeg Titovog ličnog sekretara, o razgovoru sa Staljinom 19. aprila 1947. godine u Moskvi, otkriva te tanane niti koje ukazuju na pozadinu mnogih budućih događaja(AJ, KMJ, I-3-b/639).
Staljin je u Kremlju primio Edvarda Kardelja, Vladimira Popovića i Božina Simića. Sastanku je prisustvovao i Molotov.
Staljin: Da li ste već dugo u Moskvi? Kako živite?
Kardelj: Oko tri nedjelje. Živimo dobro, idemo svaki dan u teatar..Želim prije svega da vam izručim srdačne pozdrave od maršala Tita.
Staljin: A kako je drug Tito?
Molotov: Je li dobro prošla operacija?
Kardelj: Osjeća se vrlo dobro, operacija je sasvim uspjela. Šteta, i jako nam je žao što je ljekar Smotrov umro.
Staljin: Od čega je umro?
Kardelj: Od srčanog napada.
Staljin: Da nije suviše pio? Hirurzi, znate, vole da popiju.
Kardelj: Ne, nije, koliko mi znamo, uopšte pio.
Staljin (smijući se obraća se Molotovu): Jesi li tim povodom uputio notu Titu?
Molotov (takođe smijući se): Znaš, nije došlo do toga, jer nas je Tito o ovom slučaju unaprijed sam obavijestio. Prema tome, stvar se smatra likvidiranom.
(Početkom 1947. Tito se razbolio od akutne upale slijepog crijeva. Staljin mu je poslao u pomoć dvojicu ljekara koji su u Jugoslaviju došli sa svom medicinskom opremom, a u Moskvu su se vratili u mrtvačkim sanducima. Jednog od njih, profesora Bakeljeva, Titovi saradnici su optužili da je izvršio nestručnu intervenciju, čak i da je pokušao da otruje jugoslovenskog predsjednika, a drugog, profesora Smotrova, poslali su u Zagreb da liječi šefa Titovog kabineta Mitra Bakića. Poslije nekoliko dana, Moskvi je saopšteno da je prvi ljekar izvršio samoubistvo, a da je drugi umro od srčanog udara, pa su Sovjeti poslali specijalni avion da njihove posmrtne ostatke prevezu u Moskvu. - opaska autora).
Staljin: Koliko Slovenaca ima u Jugoslaviji?
Kardelj: Milion i po.
Staljin: A koliko ih ima van Jugoslavije?
Kardelj: Oko pola miliona.
Molotov: Zar ima još pola miliona van Jugoslavije? Koliko će još ostati u Italiji i u Trstu? Po vašim podacima, u Koruškoj vi imate oko 180.000 Slovenaca.
Kardelj: Svega, van granica Jugoslavije, biće oko pola miliona. U Koruškoj, međutim, mi računamo da ih ima oko 120.000.
Staljin: Izgleda da su Slovenci podložni denacionalizaciji.
Kardelj: Prema Njemcima da, ali prema Italijanima - ne. Prije par desetaka godina, u Ljubljani i Mariboru bilo je više Njemaca nego Slovenaca.
Staljin: Gradovi u tom pogledu ne igraju odlučujuću ulogu. Ranije, na primjer, Riga je bila potpuno njemački grad. Poslije oslobođenja, za vrlo kratko vrijeme, gotovo potpuno ih je nestalo. Selo je tu glavno. Seljaci su u tom pogledu moćan faktor. Oni su vrlo uporni i na razne načine se probijaju u grad.
Kardelj: Da, vi ste o tome ranije pisali.
Staljin: Koliko ima Srba?
Kardelj: Oko pet i po miliona.
Staljin (smijući se): Zajedno sa Crnogorcima?
Kardelj (smijući se): I sa Crnogorcima i bez Crnogoraca. Crnogoraca ima oko 300.000. Ovaj naš ambasador je Crnogorac.
Molotov (smijući se): Borben narod.
Kardelj: U našoj vojsci ima najviše generala Crnogoraca.
Staljin (smijući se): A, Crnogorci su prestigli druge. A koliko ima Makedonaca u Jugoslaviji?
Kardelj: Oko milion i po.
Staljin (malo iznenađen): Zar u okviru Jugoslavije ima milion i po Makedonaca?
Kardelj: Da.
Staljin: E, to je značajan broj. Kojim jezikom govore Makedonci?
Kardelj: Makedonci imaju svoj jezik.
Staljin: Imaju li oni književnih djela i dr. na svom jeziku?
Kardelj: Imaju narodne pjesme na svom jeziku. Sada izlaze novine, žurnali i manja djela na njihovom jeziku. Jezik se njihov tek izgrađuje, on je negdje na granici između srpskog i bugarskog.
Staljin: Makedonci su, izgleda, primili kulturu od Grka.
Kardelj: Da, ima takvih znakova.
Staljin: A kako ide s Albancima? Hodža se nešto žalio na vaše političke savjetnike u njihovoj armiji, kao da oni slabe disciplinu, što li?
Kardelj: To je za nas novo. Nama o tome nisu ništa govorili.
Staljin: Kakvog su porijekla Albanci?
Kardelj: Oni su potomci Ilira.
Staljin: Sjećam se da mi je Tito govorio da su oni srodni sa Baskima.
Kardelj: Da, to je tačno...
Staljin: Taj narod izgleda da je dosta zaostao i primitivan.
Popović: Ali su vrlo hrabri i vjerni.
Staljin: Da, oni mogu biti vjerni kao psi, to je odlika primitivaca. Kod nas su tako vjerni bili Čuvaši. Ruski carevi su ih uzimali za ličnu stražu.
Kardelj: Kod nas na teritoriji Kosova i Metohije ima i dan-danas više Albanaca nego Srba. Mi mislimo kasnije, kad se još bolje povežemo s Albancima, da im ustupimo te teritorije.
Staljin (to mu je bilo vrlo drago): Vrlo dobro, to je pravilno. A kako su se Albanci našli na toj teritoriji?
Kardelj: Za vrijeme Turaka zaposjeli su taj kraj, a dio stanovništva denacionalizovali.
Staljin: Kako da tako primitivan narod uspije u tome. Čime se to objašnjava?
Kardelj: I okolna plemena su bila primitivna, kao, na primjer, crnogorsko.
Popović: Ne, nisu oni denacionalizovali Crnogorce. U tim krajevima su živjeli Srbi.
Staljin: Vot kako! (Smijeh.)
Staljin: Koja je vjera u Albaniji najviše zastupljena?
Simić: Najviše ima muslimana, pa katolika, a ima nešto i pravoslavnih.
Kardelj: Katolička crkva je tamo za vrijeme rata bila protiv narodnooslobodilačke borbe i danas vodi borbu protiv narodne vlasti.
Staljin: A kako stoji stvar sa crkvom u Jugoslaviji?
Kardelj: Naročito do osude Stepinca, većina katoličkih sveštenika vodila je žestoku borbu protiv nas.
Staljin: Mrcina papa ih podržava i pomaže.
Kardelj: U vezi sa osudom Stepinca, mnogi su se kompromitovali kod nas, a pomalo i uplašili. Narod im sve manje i manje vjeruje. Nastaje sada diferencija među katoličkim sveštenicima. Sve veći broj nižih katoličkih sveštenika počinje da se odvaja od katoličke reakcije i pristupa nama. Mi dobrim popovima dajemo plate. Kad je, na primjer, bilo ustoličenje biskupa u Ljubljani, kojeg je naznačio papa, a protiv kojeg smo mi bili, crkva je bila potpuno prazna... Što se tiče Pravoslavne crkve, tu daleko bolje stojimo, naročito otkada se povratio patrijarh. Pravoslavna reakcija na čelu sa Josifom, zamjenikom patrijarha, iz dana u dan sve više slabi. Mi Pravoslavnoj crkvi dajemo neke subvencije.
Staljin: Šta je sa onim bivšim hrvatskim seljačkim vođom?
Kardelj: S Mačekom?
Staljin: Da, da.
Kardelj: On se sada nalazi u Parizu, održava sastanke i vodi propagandu protiv nas.
Staljin: A Pavelića vam ne daju. Da li ste ga tražili? Gdje se on nalazi?
Kardelj: Nekoliko puta smo ga zvanično tražili, zatim smo mnogo pisali u našoj štampi. Izgleda da ga kriju u Vatikanu ili u nekom manastiru u Italiji.
Staljin: Znate li Envera Hodžu dobro? Kakvo je vaše mišljenje o njemu? Da li je to postojan čovjek? Hoće li ostati do kraja s nama?
Kardelj: Naše je mišljenje da je on uglavnom dobar i postojan. U ratu se dobro držao i voli ga narod. No, nedostaje mu marksističko-lenjinističko obrazovanje. Tamo je, po našem mišljenju, najbolji, najpostojaniji Koča Džodže, koji je radnik, mada i njemu fali obrazovanje.
Staljin: Oni se nešto nisu slagali.
Kardelj: Sada se to popravilo.
Molotov: Ja sam u Parizu vidio Hodžu. Naizgled je vrlo lijep i ostavlja dobar utisak. Dosta je kulturan, no u vaspitanju njegovom osjeća se uticaj Zapada. Mislim da je tačno što kaže Kardelj.
Staljin: Znači, za danas smo svršili razgovor.
Kardelj: Mnogo vam hvala. Mi smo od ovog razgovora dosta dobili.
Staljin: Nema šta da zahvaljujete. Još niste ništa dobili...
Na tome se završio razgovor, koji je trajao sat i dvadeset minuta.