Proslavljeni srpski književnik i pjesnik rođen je 26. oktobra 1893, podsjetite se nekih od njegovih najljepših riječi i stihova!
Miloš Crnjanski rođen je 26. oktobra 1893. godine u Čonogradu, a umro u Beogradu 30. novembra 1977.
Osnovnu školu je završio u srpskoj vjeroispovijednoj školi kod učitelja Dušana Berića u Temišvaru, dok je maturski rad branio u temišvarskoj gimnaziji kod katoličkih fratara pijarista.
Prvu pjesmu "Sudba" objavio je u somborskom dječjem listu "Golub" 1908, kao petnaestogodišnjak.
Odlazi u Beč na studije medicine 1913. godine, koje nikada ne završava. Šest godina kasnije upisuje književnost, koju brzo završava. U tom periodu započinje i druženje sa Vidom Ružić, sa kojom se kasnije i vjenčava.
Radio je kao profesor, novinar, ataše...Kada je počeo Drugi svjetski rat, s obzirom da je bio u diplomatskoj službi, šalju ga iz Rima, preko Madrida i Lisabona za London u kome će provesti ostatak rata u emigraciji.
Radi svakakve poslove, počev od toga da raznosi knjige, obavlja posao računovođe...U Londonu 1951. godine uzima britansko državljanstvo. Ubrzo uspijeva da završi i fakultet za hotelijerstvo na univerzitetu u Londonu.
S obzirom da je bio član međunarodnog PEN-kluba, bilo mu obezbijeđeno da se na mašini otkucaju njegovi romani.
U Jugoslaviju se vraća 1965. godine.
Crnjanski je napisao veliki broj djela na razne teme. Pisao je poeziju - "Lirika Itake", "Odabrani stihovi", "Lament nad Beogradom", potom pripovjetke - "Priče o muškom" i romane - "Dnevnik o Čarnojeviću", "Seobe", "Druga knjiga Seoba" i "Roman o Londonu".
Preminuo je 30. novembra i sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Po njegovoj želji iz testamenta, Narodna biblioteka Srbije je 1979. godine primila zaostavštinu koju je ostavio.
NAJLJEPŠI CITATI CRNJANSKOG
Ne, ne postoji nikakva zajednica ljudi. Priča je to. Postoji samo samoća čovjeka.
Nada je najviši stepen mudrosti u ljudskom životu.
Oni, koji ne umiju da se pretvore u glumca u svom životu, postaju ostrva.
U budućnost treba ići. U budućnost gledaju i idu, svi srećniji narodi.
Ja vidim da će doći jedno bolje stoljeće. Ono uvijek dolazi.
Želim da posle snova ne ostane trag moj na tvom tijelu. Da poneses od mene samo tugu i svilu bijelu
i miris blag…
Život se ne mijenja, on prolazi
Sa romanima kakvi su danas, ne može se dići revolucija.
Nigdje na svijetu ne govori se o nama tako ružno kao kod nas. Što je gore, nigdje na svijetu ne dozvoljava se tako lako drugome da to čini kao kod nas.
Rastuži li nas kakav blijedi lik, što ga izgubismo jedno veče, znamo da, negdje, neki potok mjesto njega, rumeno teče!
Ali ako umrem, pogledaću poslednji put u nebo, utjehu moju, i smješiću se.
Čovjek koji manje živi, a više misli, postaje sve hladniji i, kao neki kristal, tvrđi. Postaje irealan. Propušta svjetlost i ona se u njemu lomi kao u nekoj prizmi. A poneki pjesnik od toga poludi.
Ja nisam više željan da me ko voli, nego da svi zavole lišće.
Živjeti po svojoj volji, bez ove strašne zbrke, idući za svojim životom, za koji se i rodio. Idući nečem vanrednom, što je kao nebo osjećao da sve pokriva i završava. Tako da mu se sve što je do sad činio, ne čini ludo i uzaludno, a da mu budućnost bude shvatljiva i u njoj da se ovo prazno, grozno čekanje na mir jednako ne produžava
Budite mi svjedoci pred Bogom i ovom pustoši da su sve stvari šarene, lijepe, osim čovjeka.
Ne znajući što me rodi majka i ne mogavši učiniti nikom dobro, najmanje sebi. Ah da mogu da se vratim tamo, gdje topovi grme i da kroz Ruse odem daleko nekud na Novaju Zemlju, tamo, gdje je led zelen a voda plava pod ledom, snijeg rumen. Ah tamo bih od silnih boja zanesen zagledao se i zaboravio sve.
Crnjanski je nakon povratka iz izbjeglištva izbjegavao medije, i rijetko davao intervjue. Ipak, podsjetite se ovih rijetkih snimaka autora.