Zdravo, ja sam Matija. Moj život je buran, zanimljiv i težak, jer se nije lako nositi sa „stvarima" sa kojima se suočavaju transrodne osobe. Nije lako živjeti dvostruki život, ali sam ja uvijek ja, bez obzira o čemu da se radi.
Ovako je za Pobjedu svoju životnu priču počeo dvadesetogodišnji Podgoričanin, koji je rođen kao žena, a cio život zna daje muškarac.
Novinar Pobjede i Matija sreli su se u stanu prijatelja, po preporuci. Sjedio je na ugaonoj garnituri, obučen u džins bermude i tamnoplavu košulju, uredno podšišan. Na ruci je imao srebrni prsten i sportski muški sat. Ustao je da me pozdravi. Bio je to muški stisak ruke i kroz osmijeh izgovoreno: „Zdravo, ja sam Matija“.
"Moj biološki pol je ženski, ali to nema nikakve veze sa mojim rodom. Biološki pol i rod su dvije stvari. Ja sam rođen kao muško i moj rod je muški. Osjećam se kao momak", kaže Matija, dok objašnjava da mu problem predstavlja to što stalno mora mijenjati rodove i paziti na rečenice koje izgovara.
"Prvo moram da razmislim pa tek da kažem. Ljudima koji ne znaju za mene govorim u aoristu. Nije se lako prilagoditi i govoriti u aoristu i u muškom rodu. U svakom slučaju, moj život je buran i mogu da kažem zanimljiv, ali i težak", kaže on.
Pitam ga zašto mu je život buran, a on mi kaže: „Zato što sam kući jedna osoba. Kad izađem iz kuće sam druga, a na fakultetu sam ili prva ili druga osoba. Sve je to burno, neki susreti sa nepoznatim osobama ili sa poznatim koji znaju za mene, a koji su u društvu nekih koji ne znaju. I zbog roditelja koji me se stide“.
Na moje pitanje ,roditelji te se stide“, odgovara kratko i umjesto objašnjenja, navodi primjer.
"Desi se da nam u goste dođu ljudi koje ne poznajem. Brat i ja dođemo da ih pozdravimo, a oni kažu: „Đe ste, momci“. Moji roditelji odmah potonu, jer njih to boli, oni se stide toga. Moja majka izbjegava sa mnom da šeta ulicom. Vidi se stid kada sam sa njima, koliko god me voljeli. Moram non stop da se kamufliram, jer me tjeraju da imam dugu kosu, da se oblačim kao žensko", priča Matija.
Kaže da mu je ,,djetinstvo u neku ruku bilo lijepo“. Kao mali igrao je fudbal, košarku, družio se sa braćom i sa sestrama.
"Oduvijek sebe smatram muškarcem. I to nije nikakav poremećaj, bolest ili potreba da promijenim pol da bih bio momak. Ovako se osjećam cijelog svog života", kaže on.
Pitam ga kako je biti zarobljen u sopstvenom tijelu, a on mi kroz osmijeh odgovara da je to stereotipno razumijevanje transrodnih osoba.
"Nijesam zarobljen u svom tijelu. Ja se sebi sviđam ovakav kakav jesam. Svaka transosoba prolazi određenu tranziciju, što nužno ne znači da mora da promijeni pol. Ne moram da mijenjam pol da bih bio muško. Ne želim da se stavim u neki takav okvir. Ukoliko promijeni pol, osoba je sterilisana, i doživotno mora da pije hormone, jer joj je alternativa smrt", kaže Matija i pojašnjava da je to prevelika cijena da biste dobili lične dokumente koji će biti u skladu sa onim kako se vi osjećate.
Matija smatra da se u posljednje vrijeme u Crnoj Gori mijenja na bolje svijest o LGBT osobama.
"Nadam se da će se to nastaviti i biti bolje nego što je sada. Neki ljudi koji su bili protiv LGBT čuju neku priču od neke osobe iz ove populacije, šire dalje da to nije bolest, da se to ne liječi, pa većinu ljudi počinje sve to da zanima. Iako, naravno, postoje oni koji sve to ne podržavaju i koji su kritički nastrojeni", kaže on.
Uvjeren je da su parade ponosa doprinijele podizanju vidljivosti LGBT osoba, iako mnogi heteroseksualci smatraju da su ti skupovi „čista provokacija".
"Kada se pogledam u ogledalo, vidim osobu koja mi se sviđa. Vidim momka koji dobro izgleda. Sve je stvar psihe. Imate žene sa muškim polnim organom, koje imaju bradu, ali se one sviđaju sebi takve kakve jesu. Ne morate imati lijepu vilicu, usta, dugu kosu da bi se osjećali kao žena", kaže Matija.