Svjedočenje o Josipu Brozu Titu iz 2003. godine i danas se prepričava.
Za Josipa Broza Tita se sa pravom kaže da je čovjek koji je dugo živio i puno lica pokazao. O doživotnom predsjedniku SFRJ isprijedale su i bajke i legende, a o njegovoj živopisnoj ličnosti samo rijetki nemaju mišljenje.
Nekadašnji muftija beogradski Hamdija Jusufspahić, koji je preminuo 2016. godine, u jednom intervjuu je rekao da je Tito bez ikakve sumnje jedan od najvećih ljudi rođenih na ovim područijima. "Ta naša Jugoslavija, predratna, bila je bez sumnje zemlja koja je imala sve. U svakom slučaju imali smo lijepu zemlju ali i sreću da imamo jednog Tita. On je sigurno jedna od najvećih ličnosti svoga vremena. Morali su mu se prikloniti i pokloniti i Čerčil i Staljin i Hitler. Sve ih je pobedio", rekao je Jusufspahić govoreći o Josipu Brozu.
Kako je ispričao u jednom intervjuu 2003. godine on se više puta sreo sa Titom. "Sreo sam se sa njim kao student u Kairu. Na neki način sam već bio formirana ličnost. Kada smo se sastali imao sam veoma interesantan susret sa njegovim ljudima zaduženim za bezbjednost. Oni nijesu znali da sam ja neko ko stanuje u zgradi našeg konzulata. Slučajno je konzul izašao negdje i meni ostavio sve ključeve. Kad je došao šef Titovog obezbjeđenja pitao je za mene. Pitao me je da li ja znam jednog studenta koji se zove Hamdija Jusufspahić. Rekao samu mu da ga poznajem. Poslije mu je konzul objasnio čitavu situaciju", ispričao je Jusufspahić.
Kako je ispričao, tog dana je trebalo da ode na ispit. "Otišao sam rano, položio i vratio se na vrijeme prije nego što je Tito stigao vozom iz Aleksandrije. Jedan dan je Tito došao u naš klub Jugoslovena i pitao - djeco ko od vas govori arapski. Ja sam se javio. Ja sam jedini od omladine koji je dobro tada govorio arapski. Tito nam je rekao da treba da učimo arapski jer je arapski jezik - jezik budućnosti", rekao je on.
Godine 1967. se upoznao sa svim arapskim ambasadorima u Jugoslaviji. Svima je kako kaže bilo drago je on baš muftija i svi su ga pozivali na iftare. "Tako da je Tito od obavještajne službe saznao da se među diplomatama nalazi i jedan sa čalmom, koji je stalno tu, i koga svi ambasadori zovu, kome je žena arapkinja a on je Jugosloven. I Tito je tražio da se vidimo", rekao je Jusufspahić.
Ističe da je ta 1968. bila jedna od najtežih poslijeratnih godina u Titovom vremenu - održavale su se studentske demonstracije, Rusi su ušli u Čehoslovačku… "E, kad su studenti demonstrirali ovdje mnogi su pomislili da pošto sam ja sad sa studija došao iz inostranstva, a mnogo je bilo studenata Arapa, da sam možda i ja neki od tih studenata koji organizuju te demonstracije. Ja sam bio protiv tih demonstracija, ali valjalo je biti mudar i valjalo je te mnoge studente izvući sa demonstracija. Ja sam u petak u džamiji pozvao sve studente muslimane da se povuku iz demonstracija, da pođu u biblioteke i učionice. I čujem da su me mnogi poslušali", rekao je on.
Sjutradan on dobije poziv da ode kod predsjednika republike. "Predsjednik CK SK Srbije bio je Petar Stambolić. Nijesam znao zašto me zovu ali je Tito faktički htio da mi se zahvali. Čuo sam da su u CK slušali moju hudbu iz džamije. Petar Stambolić je predložio Titu da mi daju neki odmor. Gospodine predsjedniče ako vi mene odlikujete ja više neću moći da govorim. Reći će da ja govorim za orden… Ako treba orden dajte mojoj vjeri, jer ja sam tako govorio jer me tako vjera uči."
Međutim, kako je rekao, pravi prijatelj sa Titom je postao na prijemu povodom 29. novembra 1968. godine. Prijem je bio u Palati federacije. Predstavnike vjerskih zajednica je vodio Njegova svjetost patrijarh German. "Ušli smo na sprat i German je išao prvi, za njim je išao rimokatolički nadbiskup, pa onda ja, a potom prota Smiljanić. Mene je iznenadilo to kada je patrijarh German kleknuo na koljeno i poljubio Titu ruku i čestitao mu praznik. Ja to nijesam vidio do tada. Isto je učinio i nadbiskup Bukatko. Ja nijesam ni kleknuo, ni poljubio ruku, nego se pozdravio i čestitao praznik predsjedniku Titu", rekao je Jusufspahić.
U jednom trenutku Tito je trebalo da održi zdravicu. "Podigao je čašu ali je vidio da niko od nas nema čašu pa je onu svoju čašu dao patrijarhu Germanu pa onda uzeo drugu pa je dao Bukatku i ja reko' sad će sigurno i meni, biće muka. I ja brže bolje zgrabim jedan keks i kažem - da nam živite druže Tito. On je pružio čašu a ja pošto sam znao da je to zabranjeno, ja nijesam uzimao čašu. On je držao pruženu ruku jedno vrijeme i ja se sjetim i da je iza mene prota Smiljanić i kažem - Oče proto, ovo je za vas, ja ne pijem alkohol. Prota je uzeo čašu i spasio situaciju", ispričao je on.
Na drugoj strani stola su bili predstavnici diplomatskog kora. Doajen diplomatskog kora Sami Sakar, irački ambasador tada, je podigao ruke i čestitao Hamdiji na njegovoj muci. "A ja sam se sav preznojio jer mi je bilo neprijatno što nisam smio da uzmem čašu, a nijesam smio po verskim propisima. Meni kaže Bukatko - Pa mogli ste to da uzmete, ne bi se Bog naljutio na vas, videi je vašu situaciju. I patrijarh German mi reče isto. Jeste Bog zna, ali ja sam zvanično slobodan. Nijesam mogao to da uzmem nikako, odgovorio sam im."
Kako je primijetio posle Hamdija, njega su svi već ožalili i svi su mislili da je završio definitivno sa velikim prijemima. "Poslije su nas iz protokola pozvali u crnogorski salon. Tamo me javno ožališe, svima bi žao što se tako nešto desilo. A za jedno pola sata pojavio se Tito sa Jovankom, Mikom Špiljakom i Vladimirom Popovićem, i odmah mi reče: 'Zar mladi efendija, odbi ti čašu i predsjedniku države", ispričao je on.
Hamdija je skočio na noge i rekao Titu da on "to zlo nipošto ne bi mogao da učini" a to je da iz Brozove ruke primi nešto što mu Bog zabranjuje. "Meni niko ne bi zamjerio pošto sam ja mlad službenik, ali bi možda rekli - Vidi, Tita, zulumćara, tjera hodžu da javno gazi vjeru. A vama to nije bio cilj gospodine predsjedniče. Ja znam da ste vi željeli samo da nas izravnate ali to ne bi drugi shvatili. Ako je protokol pogriješio što vam nije rekao da ja ne pijem alkohol ja nijesam smio da pogriješim prema vama. Da nije bilo vas, ne bi bilo nas. Ja sam iz ljubavi prema vama postupio tako", rekao je on.
Tito se potom obratio riječima: "E, pa takvi su muslimani. Najčistiji, najprivrženiji, najodaniji, najpošteniji, nikada probleme nijesmo imali sa muslimanima." Hamdija mu je rekao da muslimani to nikad neće zaboraviti, i da Tito nikada neće imati probleme sa muslimanima.
"I ako niko ne bi bio sa vama, muslimani bi uvijek sa vama ostali", rekao je Jusufspahić. Onda je Tito stavio Hamdiju pored njega sa desne strane, patrijarh je bio lijevo od njega, a Jusufspahić je sjedio između Tita i Jovanke Broz. Tada se kako kaže Tito finim riječima obratio i izvinio se. Postali smo tada prijatelji.
TITO JE SAHRANJEN KAO MUSLIMAN?!
Hamdija Jusufspahić je posvjedočio i kako mu je na Titovoj sahrani prišao Brozov sekretar da ga pozdravi i tada mu rekao:
- Čestitam vam.
- Šta mi čestitaš, pobogu brate? Čovjek je umro, šta mi čestitaš?
- Umro je u vašoj vjeri!
- Šta?
- U vašoj vjeri. Umro je čitajući Kuran. Kuran je treći put čitao.
Nakon što su se muftija i ambasador upisali u knjigu žalosti sekretar Badurina im je rekao: "Vidjećete kad bude sahranjen. Biće na nadgrobnom spomeniku samo ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, jer tako se muslimani sahranjuju." Muftija tvrdi da mu je Badurina otkrio i da je posljednjih dana Titovog života, na stolu pored njegove bolesničke postelje u Kliničko bolničkom centru u Ljubljani, stajala samo jedna knjiga - prevod Kurana.