Mitropolit crnogorsko-primorski SPC Amfilohije, poslao je božićnu poslanicu svim pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori.
Božićnu poslanicu mitropolita MCP-a prenosimo u cjelosti:
HRISTOS SE RODI!
U susret velikom hrišćanskom prazniku, u kome je “samo sobom” sve veselo i svečano, rođenjem vječnog Života, Hrista Bogočovjeka, imamo pastirsku dužnost i očinsku radost, da pozovemo sve pravoslavne vjernike i sve ljude dobre volje u Crnoj Gori i šire, na slogu, mir i ljubav.
Mir na zemlji, i dobra volja među ljudima – najljepši je način proslavljanja Boga, novorođenog Bogomladenca u ove svete i blage dane Hristovog rođenja. To je način na koji su ga proslavili anđeli i pastiri kada se rodio. Na to su prizvani svi ljudi na svijetu, cijelo čovječanstvo – a naročito oni kojima je već po rođenju dato da su braća, rođaci, kumovi, komšije.
Mi u Crnoj Gori smo opstali i podignuti smo na božićnom mirbožanju. To potvrđuje i Petar Lovćenski Tajnovidac: “Slavio sam Božić u Vitlejemu, slavio ga u Atonsku goru, slavio ga u sveto Kijevo, al je ova slava odvojila sa prostotom i sa veselošću”. Međusobni cjeliv, međusobno praštanje i oslanjanje na Mir Božiji – to su temelji našega pogleda na svijet, našeg međusobnog bratskog odnosa, prema sebi i prema svim ljudima.
Badnji dan i Božić spadaju u najveselije dane i najsadržajnije svečanosti naše sveukupne narodne tradicije, kao i sveukupnog ljudskog roda. Način kako slavimo božićne blage dane, jedan je od sigurnih dokaza da smo sa Bogom povezani od davnina, od iskoni. Božićna vatra Bogoljublja i bratoljublja nas okuplja vjekovima pozivajući sve ljude i sve zemaljske narode da se na njoj ogriju. Badnje drvo i polaznik – koji simbolizuju samog Gospoda i njegov dolazak u svijet i Njegovo primanje ljudske prirode – najdraži su gosti, i najmiliji ukućani naših predaka, pa i nas samih od kada znamo za sebe, i od kada smo naselili ove prostore.
Ovaj Božić 2019. godine, mi u Crnoj Gori dočekujemo sa međusobno različitim sjećanjem na događaje koji su se, baš u ove dane, odigrali prije 100 godina – na Cetinju i u njegovoj okolini. U to vrijeme s jedne strane: “za tri dana, tri sveta Božića, takve bitke i krvoprolića” na Mojkovcu “nije bilo od kad ljudi pamte” a s druge strane u jednom nesrećnom sticaju ratnih i poratnih okolnosti, poslije svih muka i stradanja, od Skadra, preko Bregalnice, do Mojkovca – dočekali smo i taj strašni momenat, da udari brat na brata, i da se sukobe oni koji su do juče, i koji su vjekovima, bili u istom stroju – za pravo, čast i obraz otadžbine.
Tačno prije 100 godina, mučni i neprirodni sukob oko vlasti, u koji su se upustili jedan đed i jedan unuk – doveo je do bratskog krvoprolića. Do prolivanja bratske krvi među junacima, među rodoljubima, među sinovima ćivota Svetog Petra Cetinjskog. Iako su i jedni i drugi bili doživotno odani Crnoj Gori i svome rodu, iako su i jedni i drugi sanjali veliko ujedinjenje koje je donio kraj Velikog rata – ipak su ih varnice i dinastičke razmirice uvele u strašnu bratoubilačku pogibiju.
Pristalice odluka Skupštine u Podgorici bili su crnogorski rodoljubi. Među njima su i svi predsjednici kraljevske Vlade, od uvođenja višepartijnosti u Crnoj Gori 1905. do Velikog rata. Jedan od organizatora rada ove Skupštine bio je rođeni brat kraljice Milene.
Niko, od crnogorskih arhijereja i sveštenika iz Kraljevine Crne Gore, nije se usprotivio crkvenom ujedinjenju, tačnije – obnavljanju jedinstva Pećke Patrijaršije 1920. godine, a svi oni, među njima, koji su isprva politički podržali staroga kralja, službovali su Božiju službu, do kraja života kao sveštenici SPC.
Na drugoj strani našli su se isto tako hrabri rodoljubi odani zakletvom svome kralju. I svi su oni kasnije, na čelu sa Jovanom Plamencem i Krstom Zrnovim Popovićem, pomilovani od strane kralja Jugoslavije, unuka kralja Nikole, i vraćeni u Crnu Goru sa građanskim pravima i određenim privilegijama obojica su kasnije ubijena od bratske komunističke ruke).
Događaje o kojima je riječ danas jedni Crnogorci zovu “božićnom pobunom” a drugi “božićnim ustankom”, a u pitanju je bila velika bratska nesreća, nastavljena revolucionarnim bratoubilaštvom u Drugom svetskom ratu (produžetak je krvnih osveta iz vremena Svetog Petra Cetinjskog); sve je to unijelo metež i podjele, na čijem trajanju neko insistira, do današnjeg dana. Veliki je grijeh i bezumlje da mi danas, jedini u Evropi, poslije toliko vremena povampirujemo i oživljavamo te sukobe, zaboravljajući da ni Bog, po Aristotelu, ne može poništavati istoriju i istorijske događaje, a kamoli ljudi.
Zato, zagrlimo jutros, braćo i sestre, kosti i sjeni svih naših predaka, svih onih palih za krst časni i slobodu naše rodne grude! I jedni i drugi su naši; potomci i jednih i drugih su naši! Izdajnik, ne daj Bože, može biti samo onaj, ko pokuša da dijeli i zavađa njihove grobove i njihovo potomstvo. Ako se oni nijesu mogli ni znali razumjeti prije 100 godina, a ni oni posle njih, nego su zapucali jedni na druge, – naša je sveta dužnost da mi utišamo te plotune. Kako? Tako što ćemo se danas okupiti i ujediniti oko Svetinje mirbožanja i bratske ljubavi i praštanja, pomirenja za Božić, na Božićno jutro.
Sve razmirice i svađe koje nas dijele, da jutros zaboravimo, da jedni drugima oprostimo, da se za grijehe pokajemo i da Cetinjski manastir i ćivot Svetog Petra Cetinjskog ogradimo najljepšom mogućom ogradom – bratskom slogom!
Neka 100. godišnjica božićnih bratoubistava i onih posle njih u Crnoj Gori, bude početak našega izmirenja, da tražimo i da ne prestajemo u tome, da nalazimo načine, kako ćemo, u ime Boga Ljubavi, zacijeliti sve naše međusobne istorijske rane, kako ćemo jedan drugoga, činiti čašću većima i boljima.
Tako ćemo jedino i na pravi način, umiriti svaki ustanak i svaku pobunu, u nama samima – protiv svoga brata, i protiv svojih najbližih, protiv svakog ljudskog bića.
Božiji blagoslov na svima Vama, neka bude od sada pa do vijeka!
VAISTINU SE RODI!