Demokratska Narodna Republika Koreja, nama poznatija kao Sjeverna Koreja, usvojila je novi zakon kojim drakonski kažnjava bilo kakav strani uticaj na svoje građane.
Po novom zakonu, biće kažnjeni svi oni koji poseduju strane filmove, stranu odjeću ili ako govore u žargonu.
Jon Mi-So je ispričala kako je imala 11 godina kada je prvi put vidjela da su vlasti pogubile muškarca zato što je kod sebe imao južnokorejsku dramu. Njegovo pogubljenje morali su da gledaju susjedi.
"Da niste, to bi se smatralo izdajom", rekla je za BBC iz svog doma u Seulu.
"To nikada neću zaboraviti. Još uvijek vidim kako mu teku suze. Vezali su mu oči, ali je povez bio potpuno natopljen suzama. To je za mene bilo traumatično. Stavili su ga na kolac i svezali, a zatim upucali", dodala je.
Zamislite da ste neprekidno zaključani, bez interneta, bez društvenih medija i sa samo par TV kanala koji su pod strogim nadzorom države - to je život u Severnoj Koreji, piše BBC.
Smrtna kazna za posjedovanje, 15 godina robije za gledanje
Sada je prvi čovjek ove zemlje, Kim Džong-un odlučio da pooštri suzbijanje inostranog uticaja i uveo je novi zakon protiv tzv. reakcionarne misli. Svako ko posjeduje značajne količine video materijala iz Južne Koreje, Sjedinjenih Država ili Japana može biti osuđen pod pretnjom smrrtne kazne, a onima koji takve snimke gledaju prijeti - 15 godina zatvora.
Nedavno je Džong-un poslao poruku preko državnih medija u kojoj poziva Ligu mladih da poduzme mjere protiv "individualističkog, antisocijalističkog ponašanja" među mladima. Sada želi da zaustavi upotrebu stranih izraza, frizure i odjeće za koje je rekao da su "opasni otrovi".
Pojedini politički analitičari tvrde da vođa ove zemlje pokušava da izoluje narod Sjeverne Koreje od spoljašnjih informacija, jer život u zemlji postaje sve teži. Vjeruje se da milioni ljudi gladuju, pa ih Kim Džong Un je državna propaganda dodatno pojačana.
Zemlja je sada, nakon zatvaranja granica zbog pandemije, odsječena od ostatka svijeta više nego ikada prije. Skoro je u potpunosti zaustavljena trgovina sa susednom Kinom i dotok zaliha.
"Daily NK" dobio je uvid u kopiju novog zakona.
"U njemu stoji da ako se uhvati radnik ili direktor fabrike, da će biti kažnjeni. Ako se radi o detetu, kažnjeni će biti roditelji", kazao je Li Sang Jong, glavni urednik Daily NK, i dodao kako se radi na suzbijanju interesovanja mlađe generacije jugom.
"Drugim riječima, režim je zaključio da bi mogao da se stvori bunt ukoliko budu uvedene kulture iz drugih zemalja", smatra on.
Ranije zabrane samo su pokazale kako sjevernokorejski narod može biti snalažljiv i kako već ima razvijen sastav krijumčarenja stranih filmova iz Kine.
"Krijumčareni filmovi iz Kine na USB uređajima sada su uobičajeni poput kamenja; lako ih je prikriti, a imaju i lozinku", rekao je Čoi Jong-Hun, prebegli iz Sjeverne Koreje.
"Ako tri puta zaredom unesete pogrešnu lozinku, USB briše sadržaj. Ako je sadržaj posebno osjetljiv, možete čak postaviti da se sve obriše nakon prvog pogrešnog unosa lozinke", dodao je.
Duboka ilegala
Mi-so se prisjeća kako su se njeni susedi snalazili i uz veliki trud nabavljali strane filmove.
Kazala je kako su jednom pozajmili akumulator za automobil i priključili ga na generator kako bi dobili dovoljno električne energije za napajanje televizora. Sjeća se da je tada gledala južnokorejsku dramu "Stairway to Heaven" - ljubavnu priču o djevojčici koja se prvo bori s maćehom, a zatim i s rakom.
Čoi govori kako je režim početkom 2000-ih godina počeo da primjećuje sve veći dotok filmova iz Kine i da su počeli obavljati pretrese na univerzitetima. Prvo su one koji su uhvaćeni da gledaju filmove slali na jednu godinu u radni logor, ali kasnije se pokazalo da ta kazna nije bila dovoljna za suzbijanje švercovanja filmova.
"Prvo je kazna bila otprilike godinu dana u radnom logoru, ali to se promijenilo u više od tri godine u logoru. Trenutno, ako idete u radne kampove, tamo je više od 50% mladih koji su tamo završili jer su gledali strane videosadržaje", kazao je Čoi.
"Ako neko gleda dva sata ilegalnog materijala, dobiće tri godine u radnom logoru. To je veliki problem. Gledanje filmova je luksuz. Prvo treba da dođete do hrane, da bi kasnije razmišljali o gledanju filma. Kada je teško nabaviti hranu, postaje pogubno za cijelu porodicu ako neko od njih završi u radnom logoru", naglasio je on.