Kako je važnije da ne bude neka velika nesreća nego da osoba bude srećna, ljudi su naučili da sami kvare svoju sreću.
Bolje da to oni sami urade nego da im to nekontrolisano uradi neka viša sila.
U našem jeziku se riječ sreća odnosi i na doživljaj i na događaj. Sreća je osjećanje veoma snažnog zadovoljstva, ali i kada se dogodi nešto što je za osobu veoma povoljno. Ono što povezuje ova dva različita značenja riječi sreća je želja. Kada neko ostvari neku svoju želju, tada oseti zadovoljstvo, a ako je želja veoma važna, tada osjeti sreću.
Riječ sreća dolazi od glagola sretati. To ukazuje da je sreća onda kada su se sreli želja i povoljna prilika. I zato je osoba srećna ili sretna. To se veoma dobro vidi u mitu o grčkom bogu sreće Kairosu. Njega su predstavljali kao mladića koji dobro namazan maslinovim uljem potpuno nag veoma brzo trči okolo. Osim jednog perčina koji mu je visio preko čela, Kairos je imao obrijanu glavu.
Sreću, odnosno Kairosa je bilo moguće uhvatiti samo onda ako bi ga neko dok blizu prolazi munjevito zgrabio za perčin. Ako bi taj trenutak bio propušten, i osoba zgrabila Kairosa za ruku ili nogu, on bi se zahvaljujući ulju lako izmigoljio i pobjegao. Na taj način su stari Grci učili svoju djecu da ih sreća ne čeka, da je potrebno uočiti i iskoristiti trenutak u kome se pojavila prilika.
Postoji razlika između srećnog trenutka i srećnog života. Dok je za srećan trenutak potrebno da se sretnu želja i prilika, srećan život podrazumijeva stalnost. Iako su se predstave o večnoj sreći koje nude bajke i filmovi sa srećnim krajem ugradile u naše kolektivno nesvjesno, ipak mnogi ljudi smatraju da je srećan život nerealan cilj. Umjesto toga govore o zadovoljnom životu. A osoba će biti zadovoljna svojim životom ako živi u skladu sa svojim vrijednostima i vodi računa o svojoj budućnosti.
Kada je sreća u pitanju, na Balkanu nisu stvari jednostavne. Mnogi od nas jednim dijelom sebe veruju da je sreća opasna. To se najbolje vidi kod ljudi koji kada su srećni, kada kažu nešto pozitivno o stvari koja im je važna, moraju da kucnu u drvo. Razlog? Da ne čuje zlo.
Dakle, ako je neko srećan i to pokazuje, tim svojim ponašanjem može izazvati neku višu silu koja će takvo ponašanje smatrati arogantnim i koja će poslati neku nesreću kako bi pokvarila sreću te individue.
Sigurno ste čuli da je neko nekada rekao da se baš onda kada je bio veoma srećan desilo nešto što mu je pokvarilo sreću. I zbog toga ljudi vjeruju da sreća nekako zaziva nesreću. A kako je važnije da ne bude neka velika nesreća nego da osoba bude srećna, ljudi su naučili da sami kvare svoju sreću. Bolje da to oni sami urade nego da im to nekontrolisano uradi neka viša sila. Zbog toga u nekim našim krajevima postoji izreka da kada je čovjek najsrećniji treba da stavi kamenčić u cipelu da ga žulja.
Ovakav stav prema sreći prema kojem je ona magijski opasna jer priziva nesreću nije slučajno dio našeg folklora. Život na Balkanu nikada nije bio lak, oduvijek se teško živjelo. A to je značilo da je tokom jedne godine broj srećnih dana bio mali. Vjerovatnoća da će se nakon nekog takvog dana desiti nešto negativno je bila velika.
Ali kada neko uspije da izgradi takav život da ne živi više u zoni preživljavanja, već u zoni kvalitetnog života, tada ovaj strah od sreće postane faktor koji bitno kvari svaki srećni trenutak, naročito kada djeluje na nivou nesvjesnog. I zato je važno da svako ko želi da živi zadovoljno i srećno odbaci ovaj magijski način razmišljanja i da dozvoli sebi da doživi sreću. Jer u zoni kvalitetnog života statistika sreće se menja: srećni dani su pravilo, a nesrećni dani su izuzetak.
S obzirom na tradiciju preživljavanja, na Balkanu je pomalo i nepristojno biti srećan i to pokazivati ljudima sa kojima osoba nije bliska. Neformalni kulturni obrazac nalaže da prilikom pozdravljanja i ona osoba kojoj sve ide jako dobro to krije od drugih tako što se pretvara da je neraspoložena i što se žali da joj ne ide dobro.
Cilj ovog socijalnog manevra je da se smanji tuđa zavist. Jer kada je neko srećan zbog nekog svog uspjeha ili dobitka, drugi ljudi se sa njim upoređuju. I upravo to upoređivanje dovede do toga da tuđi uspjeh i sreća počnu da ih bole. Kako upoređivanje čini da ljudi u tuđoj sreći vide svoju nesreću?
Tako što ne vide koliko je drugi srećan, već koliko je srećniji od njih, a to znači da su oni isto toliko nesrećniji od drugog. I tako ispadne da je tuđi uspjeh razlog da se podsjetimo na sopstveni neuspjeh. I tako jedni druge tjeramo da se mrštimo i da negiramo sreću. Vrijeme je da se tu nešto promijeni.
Povremeno se neko zapita zašto novine ne objavljuju više vijesti o pozitivnim, srećnim događajima. Jedan od razloga je to što je tuđa sreća ljudima često nevažna ili je razlog za neprijatna osjećanja poput dosade ili zavisti. Razlog je u tome što su ljudske želje individualizovane, tako da ono što je za jednu osobu sreća, to drugu ostavlja potpuno ravnodušnom.
Sasvim je drukčije sa nesrećom. U njoj ljudi vide nešto što može da se svakome dogodi, njima ili nekome koga vole. I zato iz vijesti o negativnom događaju pokušavaju nešto da nauče kako bi se zaštitili ili kako bi znali da reaguju ako se njima to dogodi.
Sigurno je da smo kolektivno pomalo zaboravili na sreću i druga prijatna osjećanja. I u nama i u svijetu oko nas ima toliko pozitivnih aspekata da ih treba samo primjetiti. A kada ih osoba primjeti, tada može da osjeti neko od prijatnih osjećanja.
Niko ne zna tačno šta donosi budućnost i zato je jedini ispravni stav prema njoj onaj koji je dvojak: s jedne strane zabrinutost koja osobi pomaže da spriječi ili da se pripremi za negativne scenarije, a s druge strane nada i uvjerenje da će se stvari pozitivno odvijati. Ovo posljednje nas ispunjava životnom energijom koja je sastavni dio doživljaja da je život kvalitetan.
(MONDO)